Evo kako su i zašto “Banjalučki trubači” svirali u subotu

Svi trubači su sinonim za radost, veselje, pjesmu, igru, ali ono po čemu se izdvajaju Banjalučki trubači jeste humanost, neprocjenljiv osjećaj da treba drugome da pomognu koliko mogu.

Taj osjećaj kod njih živi od maja 1997. godine, kada su nastali, pa do danas, kada srcem i nemirnom dušom, onom jedinstvenom koju samo muzičari imaju, žele da pomognu Vukanu Stojiljkoviću iz Vranja u Srbiji, koji nema ni godinu dana, a boluje od najtežeg oblika mišićne atrofije.

Rukovodilac Banjalučkih trubača Branislav Vučić Vučko kaže da su jednoglasno odlučili da zaradu od svirke koju su imali u subotu uplate za liječenje malog Vukana.

„U subotu smo svirali za našeg druga Dadu Ljubišića, koji je imao želju da svoju izabranicu zaprosi baš uz zvuke našeg orkestra. Dado je bio poznati banjalučki rukometaš, a sada je na privremenom radu u Njemačkoj i on kada je čuo šta planiramo sa honorarom, onda ga je uduplao“, kaže Vučko.

Za taj osjećaj, kaže on, kada znate da ste nekom pomogli, ne očekujući ništa zauzvrat, vrijedi živjeti.

„Volio bih da budemo primjer i drugim muzičarima, da nas slijede, te da naredne subote svi sviraju za Vukana. Udružimo se, jer je za liječenje potreban veliki iznos od milion evra, a koji jedino zajedničkim snagama možemo skupiti“, rekao je Vučko.

On je podsjetio da svi koji žele mogu za Vukana donirati 1 KM pozivom na broj 1414.

Banjalučkim trubačima, naime, nije stran osjećaj da pomažu onima kojima je pomoć neophodna, da daju i kada imaju ali i kada nemaju.

„Svirali smo za novac, osmijehe, aplauze, a posebno od srca za pomoć drugima. Sviraćemo i još, jače i glasnije, za vas, za život, za sreću, a sviraće i poslije nas, možda, neki drugi trubači“, rekao je Vučko.

Banjalučki trubači nastali su kao muzički „rekvizit“ za predstavu „Sile u vazduhu“ Nebojše Romčevića koja se 2. maja 1992. godine premijerno odigrala u Narodnom pozorištu Srpske. Osvojili su prvo publiku u pozorištu, a zatim i u kafani.

„Naš izlazak na scenu podigao je publiku na noge… Delirijum na sceni, u publici, među duhovima…Aplauzi zvone i izmijenjuju se jedan za drugim, publika na nogama dočekuje kraj predstave i igra sa nama. Poslije premijere odlazimo u ‘ Kabare’ i tamo sviramo za prve pare, dinare, marke,a i dolare, poslije toga slijedi rođenje malog Nikole Mihajlovića, svadba Dejanovića mesara u Prijedoru, a ostalo je već istorija, koju će možda pisati neko drugi…”, prisjeća se Vučko.

Od tada pa nadalje, Banjalučki trubači pomažu kome treba i koliko mogu.

“Broj onih kojima smo pomogli se ne zna, jer to nismo radili da bi brojali, već da bi pomogli. Pomagali smo za potrebe liječenja, za stipendije, ekskurzije, nabavku namještaja, ogreva i mnogo toga drugog”, kaže Vučko.

Banjaluka.com