Banjaluka: Đaci Učiteljske osvježili uspomene na 65 godina mature

Đaci jedne od prvih poslijeratnih generacija čuvene banjalučke Učiteljske škole, generacija 1947-1950, juče su proslavili 65 godina od mature.

Iako u poznom životnom dobu jer su zagazili u devetu deceniju života, ali veoma vitalni, njih dvadesetak pristiglo je u grad na Vrbasu iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Došli su kako bi se prisjetili dana mladosti  i đačkog doba. Druženje na imanju jedne od vremešnih maturantkinja proteklo je u priči, šali, ali i snažnim emocijama povodom susreta. Kažu da su godine brzo prohujale. Većina njih su ostali učitelji cijeli radni vijek. Drugi su nastavili školovanje na višim i visokim školama.

Bivšeg maturanta nekadašnje banjalučke Učiteljske škole Fridriha Moreca, nakon školovanja, ljubav prema moru odvela je u Split, gdje je postao admiral u mornarici.

“Školske dane čovjek pamti dok je živ. Istina, tada smo bili sirotinja, nismo imali lijepu odjeću, nego samo entuzijazam. Tada smo željeli dotaknuti nebo, srediti Banjaluku, ali osim volje i želje za druženjem malo toga smo imali…”, prisjeća se Morec.

Njegovog druga iz škole Aliju Pozderaca život je odveo u Zagreb.

“Nismo imali knjiga, pa smo na smjenu učili. Na nastavi smo hvatali bilješke i tako sticali znanje. Bili smo generacija koja se znala radovati, tugovati, među kojom se javljala i ljubav. Šaputanje preko klupe imalo je posebnu draž. Sjećam se Abacije, na koju smo svi rado odlazili, Halilovca i Vrbasa, ali uprkos tome, većina nas je naučila da pliva na Vrbanji”, rekao je Pozderac.

Dodao je da je upravo on imao čast da, ali uz dozvolu roditelja i direktora škole, za svoje školske drugare do nekih 21 čas, isključivo subotom, svira gitaru uz dobre evergrin pjesme.

“Sjećam se kada sam stanovao u Grčkoj ulici, bila je aleja kestena i lipa, gdje su se okupljale starije generacije, koje nas nisu olako puštale u društvo. Međutim, da bismo postali dio njih, morali smo od deset pitanja iz bontona znati odgovor na najmanje osam, zatim trebali smo znati najmanje pet ljubavnih pjesama i pet žica na gitari”, ispričao je Pozderac.

I Vladimir Blaha se prisjetio početaka školovanja davne 1947. godine, kada je više od stotinu djevojčica i golobradih dječaka ušlo u veliku salu tadašnje Učiteljske škole. Istakao je da su školski dani za tren oka prošli.

“Bili smo poznati kao kukuruzna generacija, jer smo morali jesti kukuruz, puru, ljevaču”, dodao je Blaha, koji je svoje prve učiteljske dane proveo u selu nadomak Ribnika, gdje su uslovi za rad i život bili mnogo teški, ali je narod bio najbolji.

Uspomene

Za vrijeme proslave na imanju su bile postavljene tri posude. U jednoj su bile latice crvenih ruža za sve preminule kolege. U drugoj posudi bile su latice roza boje za njihove umrle profesore, a u trećoj latice bijele boje za one koji su živi, a nisu mogli da dođu na proslavu. Na taj način  spontano su se prisjetili svih ljudi povezanih sa njihovim školovanjem.

Izvor: Glas Srpske