Arhitektonske barijere nisu jedini problem

Početkom 2014. godine istekao je plan akcije za poboljšanje života lica s invaliditetom, a novi poziv udruženjima građana, koji će moći da ponude odgovarajuće projekte u skladu sa svojim potrebama, biće raspisan uskoro.

U Gradskoj upravi su ponosni na dosad učinjeno, dok u organizacijama koje okupljaju ove osobe baš i nisu. Portparol Gradske uprave Milenko Šajić kaže da je tokom prethodnih godina, zahvaljujući planu koji je pravljen uz pomoć udruženja, Centra za socijalni rad i grada, učinjeno mnogo da bude olakšan život osobama s invaliditetom.

Radimo u skladu sa mogućnostima

“Otvoreni su vrtići za djecu sa posebnim potrebama, urađena je adaptacija osnovnih i srednjih škola za redovno pohađanje škole, uklonjene arhitektonske barijere, otvorena biblioteka za slijepe, uveden je veliki broj socijalnih usluga poput personalne asistencije, dnevni boravak za mentalno zaostala lica, pomoć u kući za stara lica, dnevni boravak za lica sa problemima u mentalnom zdravlju, dnevni boravak za stara lica koja posjećuju i lica s invaliditetom, itd.”

“Na tri odsto parking-mjesta na javnim parkiralištima na kojima je uvedena naplata posebno se označavaju mjesta za parkiranje vozila invalidnih lica. Ambulanta za specijalističke ginekološke konsultacije opremljena je ginekološkom stolicom sa hidraulikom, čime je olakšan pregled žena s invaliditetom”, navodi Šajić.

Iako je, prema riječima nadležnih, mnogo toga učinjeno, direktorka Humanitarne organizacije “Partner” Vanja Čolić kaže da je ostalo mnogo stvari koje još uvijek čekaju rješavanje.

“Ne mogu da kažem da nismo zadovoljni dosad učinjenim, ali naravno da uvijek može bolje. Ono što iz grada svake godine potenciraju kao glavni rezultat urađenog je uklanjanje arhitektonskih barijera i ispada da je to prioritet broj jedan, a toliko je mnogo drugih stvari koje čekaju da budu završene.”

“Kada je u pitanju kreiranje novog plana za poboljšanje života invalidnih lica, koji će na snazi biti narednih pet godina, mislim da bi od ove godine trebalo da budu uvedene kontrole. Moj prijedlog je da godišnje bude urađena analiza učinjenog i da se vidi koliko planiranog je zaista ostvareno jer, bez tih kontrola, ova problematika se uvijek svodi na arhitektonske barijere”, kaže Čolićeva.

Mnogo neriješenih problema

Na pitanje šta je to što je realno najveći problem, ali i potreba osoba s invaliditetom u Banjaluci, Vanja Čolić ističe da je mnogo problema, a da je jedan od njih prilagođavanje Kliničkog centra Banjaluka osobama s invaliditetom.

“To je zaista problem jer je veliki broj osoba koje upravo zbog neprilagođenosti Kliničkog centra ne smiju ni da razmišljaju o ležanju u bolnici kada se za to ukaže potreba. Toaleti i kreveti nisu prilagođeni, a ni osoblje nije obučeno za rad s ovim osobama. Čak i kada je jedna od stavki riješena, onda fali nešto drugo. Primjer je ginekološka stolica sa hidraulikom, čime bi trebalo da bude olakšan pregled žena s invaliditetom. Ipak, to nije tako, jer osoblje, nažalost, ne zna da koristi tu stolicu. “Partner” je imao edukacije medicinskog osoblja sa područja Banjaluke i Prijedora i smatramo da smo mnogo pomogli i ljekarima i pacijentima.”

“Dodatni problem je i nemogućnost odlaska u jedino bioskop u gradu i Narodnu i univerzitetsku biblioteku. U “Palasu” kažu da uvijek izlaze u susret osobama s invaliditetom, ali ja ne želim da meni neko pomogne da uđem u bioskop, ja želim da to učinim sama i to je poenta cijele priče”, dodaje Čolićeva i navodi da o gradskom prevozu koji je godinama ogroman problem više ne zna šta bi rekla jer, iako ima par niskopodnih autobusa, trotoari nisu prilagođeni niti vozači obučeni za ove osobe.

Očekivati posao je Sizifov posao

Banjalučanin Milan M. naglašava da je u Banjaluci veliki problem biti osoba s invaliditetom. Dok je to u nekim drugim gradovima sređeno na način da se ove osobe ni na koji način ne osjete diskriminisano, Banjaluka je, kaže on, priča za sebe.

“Svaki izlazak iz kuće mi predstavlja opterećenje. Prva stvar je što ne mogu da koristim gradski prevoz, a od februara prošle godine više ne vozi ni taksi za osobe s invaliditetom, zbog čega sam u startu uskraćen za brži dolazak negdje. Za pohvalu je što sve više ustanova i institucija pazi na prilaze, ali sve je to još uvijek nedovoljno. Pričati o upisima na željene fakultete je već ispričana priča, a tek očekivati posao je zaista Sizifov posao. Guramo uz brdo jedne te iste molbe godinama, a one nam se uporno vraćaju”, kaže on.

Izvor: Press