Amir Vuk Zec i Wienerberger o trajnim vrijednostima gradnje

Arhitektura nije odraz, već izraz vremena, a graditi u BiH znači pisati po već ispisanom

Amir Vuk Zec jedan je od najuglednijih arhitekata u Bosni i Hercegovini, autor prepoznatljivog stila koji vješto spaja savremeni izraz s lokalnim naslijeđem, a funkcionalnost prostora s emotivnom dubinom. Njegovi projekti nisu samo građevine, već prostori koji pričaju priču o ljudima, vremenu i vrijednostima koje ostaju.

U intervjuu u nastavku govori o aktuelnim arhitektonskim trendovima, važnosti izbora kvalitetnih materijala, odnosu između tradicije i inovacije, kao i o projektima koji ostavljaju trag u prostoru i vremenu. Dotakli smo se i saradnje sa kompanijom Wienerberger, vodećim proizvođačem građevinskih materijala, koji, kako ističe, ima važnu ulogu u oblikovanju trajne vrijednosti.

U vašem radu uvijek se prepoznaje duboka povezanost između prostora, materijala i emocije koju prostor nosi. Koliko vam je važno da materijali koje koristite govore istim jezikom kao i arhitektonska ideja koju oblikujete?

“Arhitektonsko stvaranje je jedan sveti čin. Arhitekta je vrsta kanala, današnjim rječnikom on je ‘tube’, kvantna veza između svijeta ideja i materijalnog svijeta. Ne kaže se bez razloga da je arhitekta stvaralac. On ostvaruje ono što ranije nije postojalo – ideju pretvara u opipljivu i vidljivu materijalnu stvarnost. On stvara prostor u kojem će se boraviti, i to je osnovni usud našeg postojanja: da stanujemo. Stanovanje nas određuje. Ta hajdegerovska potreba da se smjestimo između ‘četvorstva’, kako on definira – između neba i zemlje, ljudi i bogova. S pravom kaže: ‘Čovjek uvijek gradi kuću između neba i zemlje.’

Materijali su kao riječi u rečenici. Oni nose misao. Najbolja definicija arhitektonskog stvaranja je paralela s pravljenjem filma. Potreban je producent (klijent), režiser (arhitekta), a glumci su materijali. Dodamo efekte i tehnologiju – i eto filma. Ali osnov svakog filma, kako kaže oskarovac Branko Lustig, je scenario. To je dramaturgija prostora, ona praznina koja je zapravo ‘punina’ koju tvore zidovi, vrata, prozori, plafoni i svi konstruktivni elementi u svojoj relaciji. To je esencija doživljaja prostora. Zato, kako kaže Heidegger – mi smo uvijek u prostoru; ne postoji prostor bez čovjeka. Možda tek u bestežinskom stanju, astronaut shvati kako je atomu u materiji.”

Arhitektura u BiH često balansira između naslijeđa i savremenih potreba. Kako pristupate projektima koji trebaju istovremeno trajati generacijama i odgovarati na današnje standarde energetske efikasnosti, funkcionalnosti i estetike?

“Danas je svjetska arhitektura – botoks arhitektura. Arhitektura nije odraz, nego izraz vremena. Kroz arhitektonsko naslijeđe čitamo i razumijemo vrijeme u kojem je nastajala. Kao i kozmetičke intervencije na tijelu koje ne mogu ostariti, tako je i današnja arhitektura jednolična. Ona je trenutna i samo površinska slika spektakla. Kako danas komuniciramo slikama, kako je predvidio Guy Debord u ‘Društvu spektakla’.

Živimo u prostoru bogate graditeljske tradicije i oblikovanja prostora. Toga moramo biti svjesni. Ovdje se prepliću različite filozofije prostora – istočna i zapadna. One su formirale jedan prostorni ‘amalgam’ jedinstven za ovaj kraj. Naši prostori su poput otvorenog muzeja takvih odnosa. Taj amalgam osjeća tijelo i on djeluje na ljude koji dolaze ovdje. Oblikovanje prostora odražava suživot i činjenicu da na malom prostoru žive različiti ljudi. Na nama je da budemo svjesni toga i da nastavimo razvijati arhitekturu u tom duhu, prilagođenu savremenim potrebama.

Najbolja zaštita je ekstenzija – dati zatečenim oblicima nove sadržaje. Da Morića han i Kolobara budu hoteli, ili hamam postane spa centar. Kod formiranja novih objekata, treba koristiti iskrene materijale. Kuće treba pokrivati Tondach crijepom – jer tada kuća ima ‘kapu’ i jedinstvo s okolinom. Krovovi daju šarm gradovima. To nedostaje današnjim ‘box’ kvartovima.”

Kada birate partnere u procesu gradnje, šta je ono što je presudno? Da li je to pouzdanost, estetika, inovacija? Možete li podijeliti primjer saradnje gdje su se svi ti kriteriji susreli na jednom mjestu?

“Kao što kompozitor pri pisanju razmišlja o tome ko će i kako odsvirati njegov notni zapis, tako i mi arhitekti u razradi ideje razmišljamo o pouzdanom materijalu i njegovoj kvaliteti. Naše graditeljsko naslijeđe je orijentirano na opeku. Pouzdanost i kvaliteta koje nudi Wienerberger kroz svoju paletu proizvoda zaista predstavljaju podršku ka kvaliteti.

Opeka i kruh su temeljni za čovjeka jer povezuju četiri osnovna elementa života, za koje su stari filozofi vjerovali da su osnova svijeta: vatru, vodu, zrak i zemlju.”

U vremenu u kojem se arhitektura često posmatra kroz prizmu trenda i brzine, vi ostajete dosljedni ideji prostora koji traje i ostavlja trag. Kako u praksi izgleda stvaranje takvog “naslijeđa” i koliko u tome pomaže izbor pravih sistema i tehnologija gradnje?

“U današnjem fluidnom svijetu, obilježenom brzinom, odgovorno je kada djelujete u osjetljivom tkivu grada ostati dosljedan. Ništa nije pogubnije za grad od ‘mode u arhitekturi’.

U Sarajevu pišemo po već ispisanom – palimpsestu. Moje profesionalno određenje je da tražim novu inspiraciju u znanom i iznova otkrivam ono što su prethodne generacije stvorile. Tako se nastavlja i nadograđuje misao o oblikovanju i gradnji na ovim prostorima. Putujući Bosnom i Hercegovinom, vidimo da smo zemlja opeke i crijepa. To je naše određenje i tu arhitekta može pronaći ogromnu inspiraciju i slobodu.

Takvim pristupom stvaramo novi sloj na zatečenom, a održavamo kontinuitet. To se postiže saradnjom s pouzdanim materijalima koji mogu dostojanstveno stariti i nositi poruku. Iskustvo obnove poslijeratnih objekata nas je naučilo koliko su takvi materijali obnovljivi i dugotrajni. Staklenu fasadu možete obnoviti samo tako što ćete napraviti novu.

Zato u kompaniji Wienerberger nalazimo kompletnu paletu materijala koji nam omogućavaju da budemo u dosluhu s vremenom, da budemo savremeni, ali i dosljedni zatečenom.

Prirodnost i kvaliteta čine te materijale nezamjenjivim u iskrenom arhitektonskom izrazu. Iskrenost je preduslov svakog estetskog i umjetničkog događaja. Veliki filozof 20. stoljeća Ludwig Wittgenstein rekao je: ‘Etika i estetika su jedno.’ Stoga, budi iskren – pa će biti i lijepo.”

Foto: Amir Vuk Zec