Potresna ispovijest: Krvava Azra tjerala komšije da piju krv mog oca

Mom ocu Blagoju Đurašu krvnici su prvo izbili zube, polomili kosti, dodatno ga mrcvarili ubodima noža, tjerali ga da na koljenima hoda po staklu, s kaišem oko vrata, a onda ga je Azra Bašić, ne trepnuvši – zaklala!

Potom su hrvatski vojnici sa pripadnicima domaćih hrvatsko-muslimanskih jedinica, predvođeni krvavom Azrom, igrali oko mrtvog tijela. Ona je dobitno podvriskivala: “Jedan vojvoda manje”.

Ovako za “Novosti” počinje potresnu ispovijest Slaviša Đuraš (40), o stradanju oca Blagoja, 26. aprila 1992. godine u tadašnjem srpskom gubilištu i paklu u derventskom Domu JNA. Prvi put, iznosi godinama gomilanu muku izazvanu svirepim zločinom dželata o kojem bruji ne samo region, već i mediji u SAD, odakle je 22. novembra krvava Azra isporučena BiH.

“Još je strašnije, ona je trojicu naših komšija, Radojicu Garića, Dragana Kovačevića i Mila Kuzmanovića, kako su mi oni lično ispričali, tjerala da ližu i piju krv iz prerezanog vrata mog oca. Pitala ih je da li bi im umjesto četničke, možda više godila i slađa bila ustaška krv”, priča sa gorčinom Slaviša Đuraš.

Za razliku od Garića i Kovačevića, Mile Kuzmanović, nažalost, neće dočekati izlazak monstruma pred lice pravde. Preminuo je nedavno. Šest polomljenih rebara, gotovo smrskana glava, iščupani nokti, urezana četiri slova “S” na tijelu, kao i druge muke kojima su ga podvrgli Azra i njena sabraća po zločinu, doprinjeli su da prerano ode sa ovog svijeta. Atmosfera i dešavanja u današnjem Domu kulture u Derventi, na čijem ulazu je podignuta spomen-ploča, bili su deveti krug pakla. Među krvnicima koji su se posebno isticali u užasnom premlaćivanju Blagoja Đuraša bili su i Dervenćani, braća Esad i Derviš Čavalić. Oni su za to nedjelo dobili pet, odnosno pet i po godina robije, dok Azri slijedi suđenje – za klanje.

Međutim, nije Azra samo tjerala Blagojeve zarobljene komšije da ližu i piju krv iz njegovog prerezanog vrata. Tjerala ih je i da ga drže, dok su mu krvnici lomili kosti. Ironijom sudbine, to će se kasnije pokazati ključnim u identifikaciji njegovih posmrtnih ostataka. Zločinci su učinili sve da zametnu tragove. Čak i lansiranim glasinama da je Blagoje viđen živ negdje u inostranstvu sa ožiljkom na vratu.

Tek 2003. godine, sasvim slučajno, u rejonu Zelenika, šest kilometara od Dervente, pronađeni su posmrtni ostaci Blagoja Đuraša. Čisteći odvodni kanal ispod puta, zgranuti radnik “Doboj-puteva” grabljama je izvukao lobanju i potom odvojeno tijelo, zamotano u ceradu.

“Srećom, zajedno sa mnom na identifikaciju je došao naš komšija i očev sapatnik Dragan Kovačević. On je zatražio da se utvrdi da li na pantalonama nedostaje jedna pertla za kaiš, pošto se prisjetio da je na Blagojevim pukla u njegovim rukama dok ga je, primoran, držao dok su ga krvnici tukli. Da smo tada ispustili posmrtne ostatke mog oca, pitanje je da li bismo danas ovako mogli pričati o njegovoj tragičnoj sudbini”, završava potresnu ispovijest Slaviša Đuraš.

Bijeg Gotovo da nema srpske porodice u Čardaku a da nema beleg stradanja od komšija Hrvata i Bošnjaka, odnosno njihovih paravojnih jedinica pri HVO.

“Među zarobljenima je bila i moja majka. U toj nesreći imala je sreću da je s puškom u ruci na oku drži mlađi muslimanski vojnik, njen bivši učenik. Vjerovatno zbog stida ali i poštovanja, on se u jednom trenutku okrenuo, što je ona, sa još nekoliko žena, iskoristila i pobjegla. S kantom u ruci majka je prevalila dobar dio grada, pregazila tada srećom plitku Ukrinu, i spas našla u kasarni JNA”, priseća se Slaviša Đuraš, koji je u to vrijeme stradanja imao 16 godina.

Samo koji dan prije iz Čardaka je uspio da se spase odlaskom u rodne susjedne Kalenderovce. Danas je uspješan privrednik i novoizabrani odbornik u SO Derventa. Štitio komšije Bošnjake Tog kobnog i krvavog Vaskrsa, 26. aprila 1992. , Blagoje Đuraš je zarobljen zajedno sa još oko 130 mještana naselja Čardak, upadom regularnih hrvatskih jedinica. Prije toga od smrti i bilo kakvog maltetiranja on je spasao dvojicu zarobljenih vojnika HVO. Založio se da budu upućeni u derventsku kasarnu JNA, odakle su kasnije pušteni na slobodu. Riječ je o Dervenćaninu Maidu Sipiću, dok se imena tog vojnika iz Hrvatske više ne sjećam.

Kompletnu bošnjačku porodicu Zećo, kao i više drugih nesrpskih porodica, Đuraš je zaštitio od muslimansko-hrvatskih granata koje su padale po Čardaku. Njihovi domovi nisu imali betonske ploče, pa ih je smjestio u zaklon dobro zaštićene garaže, zajedno sa ugroženim Srbima. A onda je upala regularna hrvatska vojska. Izdvojila je Srbe, među kojima je bilo žena i djece, i odvela ih u pakao Doma JNA.

Izvor: Večernje novosti