Poseban zanat: Dubičanin više od 20 godina popravlja harmonike iz cijelog svijeta

U maloj radionici u Kozarskoj Dubici, među hiljadama sitnih dijelova, nastaje ono što mnogi muzičari širom svijeta danas prepoznaju kao vještinu od povjerenja. Zoran Kondić, samouki majstor, već više od dvije decenije popravlja harmonike, koje do njega dolaze iz Australije, Kanade, Švedske, Njemačke, ali i iz gotovo svih krajeva regiona.

Iako je završio tekstilnu školu i Pedagošku akademiju, njegov životni put odavno je usmjeren prema muzici i mehanici. To su dvije ljubavi, koje su ga, kako kaže, spontano spojile u posao koji i danas uči, iznova, svakog dana.

Prvi susret s harmonikom

Kondić je prvi susret s harmonikom imao kao devetogodišnji dječak kada je upisao nižu muzičku školu.

“Prvi susret sa harmonikom bio je upis u nižu muzičku školu sa nekih devet godina, u to vrijeme nije bilo mogućnosti da imamo harmoniku, niti se kod mene neko u porodici bavio muzikom”, prisjeća se on.

Upornost koja se isplati

Kasnije ga je život odveo u nekom drugom pravcu, ali ponovo se vrati harmonici. U mladosti je počeo da svira na raznim slavljima, ali i da drži časove mlađim kolegama. A onda se desilo nešto neočekivano — kvarovi.

“Kroz obuku počeli su i kvarovi da se javljaju, zbog kojih smo morali ići čak u Banjaluku. U to vrijeme, za odlazak i povratak iz Banjaluke trebao nam je skoro jedan cijeli dan. Upravo zbog toga, a i iz razloga jer m me je uvijek zanimala tehnika pokušao sam sam nešto da popravim, neke sitne stvari. I tako sam zapravo počeo da da popravljam harmonike”, priča nam Kondić.

Na početku je bilo teško, prisjeća se on. Kaže da je pisao i pisma kolegama iz drugih zemalja, a njihove odgovor je iznova više puta čitao i učio. Upravo iz tih pokušaja i grešaka rodila se strast prema ovom zanatu, koji je zaista rijetkost.

Zanat koji traži preciznost i strpljenje

Popravka harmonike nije samo mehanički posao. To je spoj preciznosti, strpljenja i muzikalnosti. Harmonika u svom osnovnom školskom obliku ima oko 5.000 dijelova, dok koncertne mogu dostići i do 13.000.

Kondić se i danas svakodnevno susreće s instrumentima koje nikada ranije nije vidio, ali to ga ne obeshrabruje.

“Kvarovi se dešavaju i na skupljim i na onim jeftinijim instrumentima, ali sa svakim je potrebno raditi pažljivo, polako i precizno”, ističe Kondić.

Radionica u koju dolaze instrumenti iz cijelog svijeta

Po Zoranovu stručnost ne dolaze samo pojedinci, već i muzičke škole, učenici i studenti iz mnogih gradova u BiH. A vijest o njegovom umijeću proširila se i među dijasporom.

Danas popravljene harmonike iz njegove radionice putuju nazad u Australiju, Kanadu, Švedsku, Njemačku, Hrvatsku, Sloveniju, ali u u gradove širom Krajine i cijele Bosne i Hercegovine.

“Instrumenti stižu na različite načine. Ponekad ih donesu vlasnici tokom godišnjeg odmora, ponekad ih šalju preko prijatelja ili rodbine. Nije rijetkost da se neočekivano pojavi paket iz dalekog svijeta”, poručuje Kondić.

Znanje koje se nasljeđuje

Zvanična škola za popravku harmonika danas više ne postoji. Znanje se prenosi isključivo iskustvom, šegrtski — od starijeg majstora na mlađeg.

I baš kao što je on sam učio kroz praksu, Zoran danas znanje prenosi svom sinu koji je s njim u radionici od kada je završio srednju školu.

“Obuke su specifične i u kratkom roku ne može se ništa postići. U ovom poslu je neophodno puno volje, želje, ljubavi i živaca”, kaže Kondić.

Dodaje i da ni u jednom trenutku u ovom poslu ne prestaje učenje.

“U principu dođe instrument koji niste imali prilike da ga vidite niti da ga isprobate. I zbog toga je proces učenja neprekidan”, ističe Kondić.

Harmonike kao porodično nasljeđe

U kolekciji, koja je u vlasništvu porodice Kondić nalazi se oko desetak harmonika. One su različitih veličina, jer i Zoranov sin sada drži časove mladim, budućim harmonikašima.

Ipka, u  Zoranovoj radionici nalazi se jedna harmonika koja mu je posebno draga. To je, kaže on, jedna manja harmonika sa kojim svira zajedno sa njegovim unukom.

Banjaluka.com