Pojedine lektire kazna za đake

Iako bi književnost za djecu trebalo da privuče, zainteresuje i nauči đake, pojedini bh. književnici i profesori tvrde da mnoga djela koja su uvrštena u izbor za lektiru učenika osnovnih škola po sadržaju nisu primjerena tom uzrastu.

Slikovnice za djecu

Književnica Aleksandra Čvorović smatra da se kod nas djeci nameću teme koje su za njih preozbiljne, odbojne i teške i koje ona ne mogu i ne žele da shvate.

“Mi prosto moramo prići djeci na onaj način koji njima odgovara. Radnja u knjizi mora da ih zainteresuje, mora da ih uvuče u centar zbivanja i mora da se priča tako da se razumije iz perspektive djeteta”, poručuje Čvorovićeva, koja radi u Dječjem odjeljenju Narodne i univerziteske biblioteke RS, na mjestu bibliotekara informatora. Dešava se, kaže, da imamo hiperprodukciju stranih prevedenih knjiga koje su popularne i koje se prodaju, dok se, sa druge strane, domaćim piscima posvećuje manje pažnje.

“Knjige domaćih pisaca za djecu nisu toliko popularne, ne prodaju se dovoljno dobro, a nisu dovoljno ni reklamirane. Možda veliki broj pisaca za djecu ne može da pronađe put do djeteta. Govorim o onima koji žele i pokušavaju da pišu za djecu, ali njihove knjige se ne čitaju iz prostog razloga što nisu u stanju da dopru do tog senzibiliteta savremenog djeteta”, smatra Čvorovićeva.

Navodi da u nekim zemljama postoje određene edukacije za dječje pisce, kursevi na kojima se uči kako se pišu knjige za djecu koje će biti čitane. Ti kursevi se organizuju na osnovu istraživanja dječje publike koja će to da čita.

Čvorovićeva navodi da se bavila jednim naučnim radom koji se zasnivao na podsticanju čitanja kod djece osnovnoškolskog uzrasta i tom prilikom anketirala oko 400 mališana.

“Na osnovu njihovih odgovora zaista mogu da tvrdim da sam upućena u to šta oni žele i šta bi rado čitali”, kaže Čvorovićeva.

Objašnjava da se prilikom pisanja knjiga za djecu treba pridržavati određenih pravila.

“Pisanje dječjih knjiga sastoji se od planiranih etapa. Neophodno je dobro osmisliti likove koji su dopadljivi, s kojima se djeca lako identifikuju. Važno je da ti likovi pobuđuju saosjećanje i da imaju neku simpatičnu, prepoznatljivu prirodu s kojom će se djeca lako identifikovati. Drugi dio je osmišljavanje nekog događaja koji ne mora biti previše komplikovan. Znači, važno je da je tema nešto što je blisko dječjem shvatanju”, govori ona.

Ljubomir Milutinović, profesor na Filološkom fakultetu u Banjaluci, ističe da dječjoj književnosti treba posvetiti značajniju pažnju, te da se o njoj danas ne vodi toliko računa koliko ona u stvari zaslužuje.

“Nije takav slučaj u drugim evropskim zemljama, gdje se otvaraju brojni instituti u kojima se ova književnost izučava i gdje se u nju ulaže mnogo sredstava. Djeca nisu, takoreći, oni mali čitaoci, već ozbiljni čitaoci, pa samim tim zaslužuju i veću pažnju i tretman kada je u pitanju pisana riječ”, poručuje Milutinović, koji je zajedno sa književnikom Mirkom Vukovićem autor Antologije srpske poezije za djecu i mlade u BiH “Lepo slovo”.

Književnik i profesor Mirko Vuković smatra da je floskula da je teže pisati književnost za djecu nego za odrasle neutemeljena, paušalna i površna, te da glavni problem predstavlja kako u njoj prići djetetu.

“Nije teže pisati za djecu, ali treba znati pisati za djecu. Mislim da je književnost za djecu prava kada potpuno korespondira sa onim kome je namijenjena, dakle, sa djetetom”, kaže Vuković.

Smatra da neka djela koja su kod nas uvrštena u izbor za lektiru učenika osnovnih škola nisu primjerena djeci tog uzrasta.

“Radeći antologiju ‘Lepo slovo’, profesor Milutinović i ja smo došli do zaključka da postoji taj problem što književnici ne mogu da se spuste sa nivoa neke ozbiljne književnosti ili poezije, na nivo književnosti za djecu. Na primjer, pjesnik Đorđe Sladoje ne uspijeva da se oslobodi svojih političkih stavova i ubjeđenja u svojoj knjizi za djecu. Veći problem je što je dobar dio knjige neupotrebljv i neiskoristiv. Čak bih se usudio reći i da neke knjige koje su zastupljene u školskim lektirama, i kod nas i u Srbiji, nisu do kraja, a možda i uopšte za djecu. Recimo knjiga Rajka Petrova Noge “Rodila me tetka koza”, namijenjena djeci, toliko je nedječja da je prosto nevjerovatno da je ona u školskoj lektiri za peti razred”, navodi Vuković.

Ističe da književnost za djecu nikako ne može biti književnost koja se bavi djetinjstvom.

“U lektiri za šesti razred se, na naprimjer, mogu naći pjesme Ranka Preradovića koje govore o stradaličkom djetinjstvu na Kozari za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zatim, pjesme o strojaniji kozaračkoj, Dragana Kolundžije, koji nikada nije pisao za djecu, uvrštene su u lektiru za peti razred. Te pjesme ni po čemu nisu primjerene djeci. Ja sam u jednoj od svojih knjiga napisao da je izbor iz književnosti RS za deveti razred osnovne škole kazna za mlađahne čitaoce. Naprosto, tu su neka djela koje nisu na nivou djeteta za deveti razred. To su stvari koje su nedopustive, a koje se, eto, dešavaju kod nas”, poručuje Vuković.

Iz Ministarstva prosvjete i kulture RS navode da je izbor lektire za učenike osnovnih škola određen nastavnim planom i programom koje donosi Ministarstvo na prijedlog Republičkog pedagoškog zavoda, u skladu sa zajedničkim jezgrima nastavnih planova i programa.

Prema riječima Branke Rogač, portparola Ministarstva, Republički pedagoški zavod priprema prijedlog programa i to radi komisija stručnjaka u kojoj su nastavnici, profesori univerziteta i savjetnici.

“Pri izboru školske lektire poštuju se određeni kriterijumi. Za učenike osnovne škole to su umjetnička vrijednost djela (teksta), primjerenost uzrastu i usklađenost djela sa očekivanim ishodima. Biraju se djela koja imaju univerzalnu vrijednost i nose opšteljudsku poruku”, navodi Rogačeva.

Prema riječima Rogačeve, tim predavača sa Banjalučkog univerziteta trenutno radi analizu nastavnog plana i programa za osnovne škole, a izvještaj bi Ministarstvo trebalo da ima do kraja godine.

Taj izvještaj će biti polazni materijal koji će razmotriti Ministarstvo, Republički pedagoški zavod i Sindikat obrazovanja, nauke i kulture kako bi se preduzeli neophodni koraci na izmjeni nastavnog plana i programa.

“Analiza se vrši po predmetima za svih devet razreda. Ovakva analiza može da pruži odgovor da li postoji povezanost između srodnih predmeta kada je nastavno gradivo u pitanju i kakvi su ishodi učenja, ali i da pokaže jesu li određeni sadržaji primjereni uzrastu učenika”, navodi Rogačeva.

Iz Republičkog pedagoškog zavoda poručuju da su programom obuhvaćena djela prilagođena uzrastu učenika.

“Školski programi, pa tako i lektira, ne povode se za modom. Neka djela učenici lakše prihvataju, dok im je za neka potrebno više vremena. Umjetnički vrijedna djela (tekstovi) nose slojevite i svevremenske poruke i mogu se doživjeti i tumačiti na različitim uzrastima na različite načine”, dodaju u Zavodu.

Radović i Ršumović našli put do mališana

Aleksandra Čvorović, koja radi u Dječjem odjeljenju Narodne i univerzitetske biblioteke RS, kaže da, kada je u pitanju moderna dječja beletristika, u naše najčitanije književnike spadaju Slobodan Stanišić, Gradimir Stojković, Milovan Vitezović i Jovica Đurđić, a od strane literature po čitanosti prednjače romani o čarobnjaku Hariju Poteru, škotske književnice Dž.K. Rouling, kao i djela engleskog pisca Dž.R.R. Tolkina.

“I plejada starih pisaca, poput Duška Radovića, Ljubivoja Ršumovića, ali i neprevaziđenog Branka Ćopića, pronašla je put do malih čitalaca koji generacijama rado čitaju njihova djela”, ističe ona.

Digitalna “revolucija”

Ljubomir Milutinović, profesor na Filološkom fakultetu u Banjaluci, ističe da je jedan od razloga što je danas položaj dječje književnosti na margini pojava interenta, gdje djeca mogu brzo pročitati ono što ih interesuje.

“Moja procjena, na osnovu razgovora s kolegama koje izučavaju dječju književnost u Srbiji jeste da je ova književnost u odnosu na prethodni period zapostavljena i da djeca manje čitaju. Jedan od glavnih razloga je sigurno taj što je danas zavladala takozvana elektronska i digitalna revolucija i što djeca mogu na internetu da nađu i za nekoliko minuta pročitaju ono što ih interesuje, tako da manje posvećuju pažnju čitanju knjiga”, navodi Milutinović.

Dodaje da dječju književnost treba gledati u potpunoj ravni sa opštom književnošću te da je njen doprinos za razvoj društva i kulture uopšte vrlo veliki.

Izvor: Nezavisne