Kapuera osvaja Banjaluku: Borilačke vještine pod maskom igre (Foto)

Neobična i egzotična borilačka vještina kapuera (capoeira) preko okeana je prije godinu dana stigla i kod nas.

Riječ je o vještini koja vodi porijeklo iz dalekog Brazila i koja kombinuje elemente igre i muzike, i – naravno – borbe. Legende kazuju da su je stvorili potomci afričkih robova, najvjerovatnije početkom 16. vijeka.

“Postoji mnogo različitih priča o tome kako je kapuera nastala, ali nažalost nisu ostali nikakvi pisani tragovi kako bi se moglo sa sigurnošću bilo šta tvrditi. Jedino što je izvjesno je da se radi o afrobrazilskoj borilačkoj vještini”, navodi Slavica Repović, članica banjalučkog Kapuera kluba, koja se ovim sportom aktivno bavi dvije godine.

Kaže da na pitanje šta je zapravo kapuera niko ne može dati precizan odgovor, te da ljudi koji se njome bave 20 ili 30 godina, pa čak i pola vijeka, imaju različita tumačenja.

“Umoi Melo De Souza, naš meštre (majstor kapuere), ima običaj da kaže da je odgovor na to šta je kapuera lični doživljaj kapueriste. Ako je doživljavaš kao sport – onda jeste sport, ako je doživljavaš kao borbu – onda je borba, a takođe može biti i igra, zabava, način života”, objašnjava Repovićeva.

Takođe, ističe da je kapuera istovremeno i sociološki i kulturološki fenomen zbog svoje šarolikosti i višedimenzionalnosti, kao i zbog egzotičnosti kulture koja je nastala na tlu Brazila.

“Mene je kapuera privlačila još od djetinjstva, imala sam veliku želju i čekala sam jako dugo da se to pokrene u Banjaluci. Onda smo napokon u saradnji sa Kapuera asocijacijom Srbije pokrenuli priču prošle godine, kada smo počeli da radimo, obučavamo ljude i organizujemo seminare. Prije toga sam pokušavala otići na neke treninge, ali u Banjaluci nije bilo ništa organizovano, tako da zapravo nisam imala gdje da treniram, a ne zato što nisam željela”, ističe ona i dodaje da su treninzi intenzivni, te da skoro svaka dva mjeseca u Banjaluku dolaze treneri i instruktori iz Novog Sada, Pančeva, Subotice, Sremske Mitrovice i drugih gradova.

Prema njenim riječima, često idu i na gostovanja, pa tako imaju veoma dobru saradnju sa Dubrovnikom i Zagrebom, a putuju i u Srbiju.

“Koliko znam, postoji i klub u Sarajevu, ali nisu baš aktivni. Trenutno i nas ima jako malo. Ljeto je, pa su svi na neki način zauzeti, ide se na odmore, počeli su festivali i žurke… Zimus smo imali 22 člana, a sada ima svega šest aktivnih članova. U svakom slučaju, od septembra očekujemo zainteresovane, nove upise, nove seminare i prilike, pa se nadam da će nas biti više”, optimistično govori Repovićeva.

Objašnjava da se fizička spremnost stiče vremenom, pa na početku snaga nije presudna.

“Kao prvo, najvažnije je raditi vježbe istezanja, ali i redovno održavati kondiciju, dok teretana ili nešto slično nisu potrebni”, navodi ona.

Otkriva da je trenirala karate dok je bila mlađa, ali ističe da je ta istočnjačka vještina daleko statičnija u odnosu na kapueru, koja podrazumijeva igranje, pa samim tim i stalni pokret, što je bitno odvaja od ostalih borilačkih vještina.

“Razlika u odnosu na ostale borilačke vještine je što kapueru prati muzika i kretanje koje je non-stop prisutno. Potezi, udarci i izbjegavanja udaraca se ne izvode iz mirnog, stojećeg stava, već iz samog kretanja. Dalje, borba ili žogo, kako je mi kapueristi zovemo, zapravo znači igra i odvija se u krugu sačinjenom od samih kapuerista, te orkestra koji se zove baterija”, priča Repovićeva i dodaje da, dok orkestar svira, dvoje kapuerista u krugu, koji se naziva hoda, igraju svoju igru koja može biti praćena različitim ritmovima muzike.

U zavisnosti od muzike razlikuje se i igra, pa tako postoji angola koja je bazirana na vještini, gdje se visoko cijene potezi, a karakterišu je jako niski pokreti, tačnije tijelo treba da bude što prizemljenije.

“Tu je i sao bento grande režional, kao puno brža i borbenija igra, sa udarcima i raznolikim elementima, a postoji i ijuna, koju prate visoki udarci. Najljepši pokreti kapuere i akrobacije se pokazuju upravo dok svira ijuna. Dakle, ona je idealna za sve akrobatske i druge visoke udarce koje želite da prikažete”, ističe Repovićeva.

Kapuera je karakteristična i po tome što u grupama postoji obred takozvanog krštenja, a upriliči se prilikom dobijanja prvog pojasa koji se zasluži nakon izvjesnog vremena.

“To je čin kojim postajete dio kapuera grupe u kojoj se nalazite, i mogu da vam kažem da je u pitanju jako lijep čin. Zove se batizado, a izvodi se prilikom dobijanja prvog, bijelog pojasa. Recimo da je to neki svojevrstan proces inicijacije”, navodi Repovićeva.

Inače, dodjela pojaseva se organizuje uglavnom jednom godišnje, a svih narednih godina nakon dobijanja bijelog pojasa naziva se troka di korda, odnosno promjena pojasa.

“Pored navedenog, postoje još žuti i narandžasti, te sivi i plavi, koji su takozvani učenički pojasevi, nakon kojih slijede profesorski, kontrameštre i meštre. Meštre je u stvari vrhunski majstor kapuere. To su obično ljudi iz Brazila i Portugala, iako danas imate meštre iz Njemačke, Bugarske i drugih zemalja”, naglašava Repovićeva i ističe da se radi o ljudima koji se kapuerom bave od ranog djetinjstva.

Tvrdi da biti meštre, odnosno majstor, znači mnogo više od samog poznavanja vještine, da se radi o vrlo duhovnim i fizički spremnim osobama. Na pitanje koji pojas ona nosi nije htjela da odgovori iz, kako kaže, svojih ličnih principa i načela, ali nam je rado objasnila značenje njenog kapuera imena, koje nosi kao i svaki kapuerista.

“Pojas ne bih spominjala, najmanje od svega ističem takve stvari jer se ljudi odmah vode idejama o tome kako će što prije dobiti pojas i da u stvari treba trenirati samo zbog pojasa, a ne iz ličnog zadovoljstva. Moje kapuera ime je Azul, što na portugalskom znači plavo, a dobila sam ga po boji kose. Za slučaj da se ofarbam u drugu boju, moj meštre se ne brine mnogo jer i pri najmanjem udarcu dobijem modricu”, kaže kroz smijeh Repovićeva i naglašava da je kapuera ime još jedna od stvari koje su nesvakidašnje i zanimljive kada je ova vještina u pitanju.

Objašnjava da su imena i nadimci kapuerista obično povezani sa nekim njihovim karakternim osobinama, fizičkim izgledom ili duhom koji su pokazali tokom borbi.

“Nadimak se takođe dobija i zbog kontradiktornosti njihovog karaktera, koja aludira na potrebe prilagođavanja sredini u kojoj žive i refleksiju u stvarnosti kakvi bi možda trebali da budu”, navodi Repovićeva.

Dodaje da to zavisi od načina života kapueriste, te da ga ime prati cijeloga života.

“Tako, na primjer, postoje kapueristi koji se zovu Toro Branko (Bijeli bik), Gata (Mačka), Montanja (Planina), Palako (Pajac), Preginsa (Ljenjivac). Ime koje kapuerista dobije, svidjelo mu se ono ili ne, vremenom prihvati i nosi ga sa sobom kroz svoj kapuera život”, pojašnjava ona.

Još jedna od neobičnosti kapuere je da ne postoji blokiranje udaraca, već je cilj izbjeći isti, što podrazumijeva predviđanje poteza protivnika.

“Cijela kapuera je sastavljena od trikova kojima doslovno pokušavate prevariti svog protivnika. Ipak, ako se nalazite u ‘hodi’ i igrate sa nekim, onaj koji udara pazi da ne povrijedi protivnika. Svakako da postoji određen stepen opasnosti ako je u pitanju kontakt. Međutim, ako je igra prijateljska, onda je najvažnije što više pratiti protivnika, kako biste ga lakše prevarili. U trenutku kada mislite da možete da ‘udarite’ protivnika, to jest da ga dodirnete ili blago udarite, onaj koji je spremniji i viši rang pazi na svog protivnika i gleda da mu zapravo pomogne na neki simultan način”, priča ona.

Dodaje da je au ili zvijezda najosnovniji pokret u kapueri, koji može da se izvede na hiljade načina.

“Sve zavisi od toga koliko ste kreativni i koliko brzo možete da razmišljate u datom trenutku. Jako lijepo izgleda, pa se može izvesti kao udarac ili samo kao element akrobatike”, zaključuje Repovićeva.

Izvor: Nezavisne