Ispovijest djevojčice koja je 15 godina tražila oca

Kada je imala sedam godina, Dijana Markozijan je odvedena od svog oca nakon što su se njeni roditelji razveli a majka je odvela u Južnu Kaliforniju.

Danas, ova 25-godišnja nagrađivana fotografkinja je provela 15 godina u pokušajima da nađe oca, nakon što se prošle godine konačno s njim srela u Jermeniji.

Šest mjeseci kasnije, Dijana je počela da živi sa svojim, davno izgubljenim ocem u ideji da rekonstruiše njihovu vezu.

Dijana Markozijan, koja je prije četiri godine diplomirala novinarstvo na Kolumbija univerzitetu, dokumentovala je svoje putovanje kroz seriju fotografija „Pronalaženje mog oca“ (Inventing My Father)

Ona trenutno živi u Čečeniji a u prvom licu prvo je napisala tekst za Njujork Tajms prošlog mjeseca u kome se osvrnula na oktobar 1996. godine.

Dijana, njen brat i majka jedva su sklapali kraj s krajem kada su, nakon razvoda, živeli u Moskvi. Sakupljali su flaše u zamenu za hranu.

Jednog jutra, njena majka im je rekla da idu na put da bi već narednog dana bili u Južnoj Kaliforniji. Sedmogodišnjakinja nije stigla ni da se oprosti od oca koji je ostao u Rusiji.

Dijanina majka, razvod je obilježila isjecanjem očevih slika iz porodičnih albuma.

Sve to dovelo je do činjenice da je Dijana zaboravila kako njen otac izgleda i svakog puta kada bi videla avion na nebu pomislila bi da to njen otac dolazi da je posjeti.

Saznala je vrlo malo o svom ocu dok je odrastala, njena majka škrto je čuvala sve informacije za sebe, ali saznala je da je bio pisac koji je volio da čita Nabokova i želio da bude plesač.

Zbog toga je ona učila balet punih osam godina, sve dok je povreda omela u ideji da postane slavna balerina.

Profesionalni aparat prvi put je uzela kada je upisala Kolumbiju i počela da studira. Sada je uspješni fotoreporter koji pokriva Kavkaz, Avganistan i Mijanmar.

Petnaest godina nakon što su je odvojili od oca, 2013. godine Dijana i njen brat proputovali su pola svijeta kako bi se vratili u Jermeniju, i zakucali na vrata stana u kome su odrasli.

Pronašla je vremensku kapsulu svog zaboravljenog djetinjstva – porodične fotografije, bratove stare igračke, i slike svog dede na zidovima.

U videu koji je snimila organizacija World Press Photo ona je priznala da je bila ispunjena bijesom i sramom dok je odrastala zbog toga što je njena majka stalno „punila“ lošim pričama o bivšem mužu.

„Fotografija mi je dala snagu“, rekla je. „Kada sam željela da odem, znala sam da moram da ostanem“.

Otac i ćerka gledali su stare porodične fotografije prisjećajući se prošlosti – dobrih i loših stvari.

Upoznavanje oca bilo je dragocijeno iskustvo za jednu mladu žene, pred njom je stajao muškarac koji nije imao nikakvih sličnosti sa ocem koga je ona zamišljala.

Odrastajući u Kaliforniji, lagala je svoje prijatelje da joj je otac umro kada je bila mala, zato što se stidjela.

Njih dvoje su učestvovali u dugim i intimnim razgovorima o prošlosti i sadašnjosti.

„Čitao bi mi poeziju. Odlazak u operu kada bismo ponijeli čokoladu i jeli je u mraku“, kaže Dijana.

Iako su ih približavale sve te priče i gledanje fotografija, Dijana se uvijek osjećala neprijatno kada bi otac krenuo da je zagrli.

Upoznala je i njegovu porodicu njegovu ćerku a svoju sestru.

Kako sama kaže:“I dalje ga tražim. Mislim da ću to uvijek činiti. Nije još uvijek gotovo. I neće biti gotovo još deset godina“, napisala je Markozijan o svom intimnom i životnom projektu.

Izvor: B92.net