Heroj iz pakla Groznog

Tokom protekla dva čečenska rata jedan hirurg je vjerno slijedio Hipokratovu zakletvu i liječio ranjenike na obje zaraćene strane.

Nikada nije ni pitao kojoj strani pripadaju, da li su prijatelji ili neprijatelji, samo je ostao vjeran onome čime je želio da se bavi od ranog djetinjstva – spasavanju života.

Ipak, iako za mnoge heroj, Hasan Bajev je bio primoran da napusti ono što je zvao domovinom.

A njegova domovina je prošla kroz pakao. Samo tokom svog života iskusio je i proživio čak dva rata s Rusima. Oni koji su imali priliku da vide čečenski rat, kažu da je to prava “slika i prilika” pakla. Međutim, i taj pakao je imao svoje heroje.

Rad bez struje i vode

Bajev je rođen i odrastao u mjestu Alkan-kala, u blizini prijestonice Grozni. Vremenom je postao jedan od najcjenjenijih hirurga. Kada je izbio rat 1994. godine njegova bolnica je bombardovana. Bajev nije imao drugog izbora nego da podrum svoje kuće pretvori u operacionu salu. Tu je proveo sljedeće dvije i po godine, spasavajući živote, nekada i potpuno nepoznatih ljudi, jer njemu to nije bilo bitno ko je koje nacionalnosti i vjere. Za njega je svako od njih bio pacijent kojem je bila neophodna njegova pomoć.

Ipak, koliko je njegov podrum bio podesan za operacionu salu je veliko pitanje, jer je riječ o prostoriji veličine tri puta četiri metra, u kojoj se nekada znalo naći i po 30 ljudi odjednom.

“Bilo je zaista nevjerovatno, imao sam jedan mali, operacioni sto u sredini. Radio sam bez struje, grijanja, a često i bez vode. Jedina koja mi je svakodnevno asistirala bila je moja majka. To je trajalo duže od dvije godine i u tom podrumu sam izveo više od 4.600 operacija”, prisjeća se Bajev.

Priča da su njegovi pacijenti većinom bili nedužni civili: djeca, žene, stariji ljudi, omladina.

“Međutim, naravno da je bilo i vojnika. Nikada nisam pravio razliku da li je riječ o ruskom ili čečenskom vojniku. On je za mene bio samo čovjek kojem je bila potrebna moja pomoć”, govori on.

Operacije pod granatama

U uglu podruma, u jednoj plastičnoj kesi nalazi se šrapnel, ostatak od bombardovanja kuće. On ga je sam pronašao i odlučio da ga sačuva. Njegova kuća je u nekoliko navrata bila na meti raketnih napada. Ali, to ga nikada nije pokolebalo, već je odlučio da ostane. Ni rakete ni napadi ga nisu mogli otjerati.

“Ostao sam u Čečeniji, jer sam Čečen. Moj otac je uvijek govori: ‘Ti si musliman, ali ti si i doktor. Moraš ostati ovdje, moraš pomoći narodu’. Sve što se ovdje događalo bila je užasna tragedija. Morao sam ostati kako bih im pomogao”, kaže Bajev.

Kada je izbio drugi rat, 1999. godine, klinika u njegovom mjestu je renovirana i Bajev je konačno napustio podrum. Konačno je operisao u operacionoj sali, mada su i tu uslovi bili zaista teški. Konstantne borbe značile su i više ranjenika. Bajev se prisjeća da je njegov nećak snimao i dokumentovao sve operacije koje je tada obavio.

“Uslovi su bili zaista teški”, prisjeća se on i dodaje: “Ranjenih je bilo na sve strane, a primat su uvijek imali oni koji su bili u najtežem stanju”.

Kaže da je operisao čak i tokom granatiranja, jer to za njega nije bilo ništa novo.

“Operisao sam čak i bez neke osnovne opreme, bez anestezije, i to sam čak izvodio i operacije na mozgu, abdomenu. I amputacije sam radio bez anestezije. Jedno vrijeme je naša operaciona sala ostala i bez prozora i bez vrata. Sjećam se da se bolnica uvijek tresla, jer se ispred uvijek čulo granatiranje, tenkovi, helikopteri, avioni….”, prisjeća se on.

Po desetine zahvata

Kako nikada nije želio da odbije nijednog pacijenta, to je značilo da je liječio i vojnike zaraćenih strana. Na kraju, to mu je i donijelo probleme.

“Jednog dana, nakon strahovitih borbi, bolnica je bila puna vojnika, kako čečenskih tako i ruskih, što je situaciju činilo nepodnošljivom. Uvijek sam im govorio da je bolnica mjesto mira i da je otvorena za sve, ne samo za Čečene. Onda su mi počeli prigovarati što liječim Ruse, jer su oni neprijatelji. Ja sam im rekao da mi nije bitno da li je neko Čečen ili Rus, uvijek sam prvo uzimao one koji su bili najugroženiji. Ja sam doktor koji se slijepo držao Hipokratove zakletve i zaista za mene su svi oni bili isti”, kaže Bajev.

Prisjeća se i svog najgoreg dana u februaru 2000. godine kada je u bolnicu dovedeno između 2.000 i 3.000 čečenskih vojnika.

“Upali su u minsko polje. U roku od 48 sati izveo sam 76 amputacija i sedam operacija na mozgu”, kaže Bajev.

Međutim, među ranjenima koji su dovedeni tog dana bio je i tada najtraženiji čovjek u Rusiji – Šamil Basajev, čečenskih vođa pobunjenika. Njemu je Bajev amputirao dio desne noge. Međutim, spasivši mu život, rizikovao je svoj.

“Dok sam operisao Basajeva znao sam da ću imati problema nakon toga. Znao sam da je Basajev za Rusiju isto što je bio Bin Laden za Ameriku. Ubrzo nakon toga pobjegao sam iz Čečenije, jer je ruska tajna policija tragala za mnom. Nisam imao izbora nego da napustim Čečeniju”, kaže Bajev.

Politički azil u SAD

Zemlju je napustio uz pomoć aktivista za ljudska prava i konačno se obreo u SAD, gdje je dobio politički azil. Njegova porodica je započela novi život u Masačusetsu.

Ovih dana Bajev se opet našao u svom rodnom Alkan-kalu. Danas je američki državljanin, ali godišnje provede šest mjeseci operišući u Dječjoj bolnici u Groznom.

“Dosta toga se promijenilo. Politička situacija se promijenila. Danas je ovdje zaista mirno. Najveći problem je nedostatak dobrih doktora, jer ih je većina napustila Čečeniju, a niko se nije vratio”, kaže Bajev, koji je svoju kliniku u Groznom pretvorio u svojevrsni centar estetske hirurgije u ovom dijelu svijeta.

Kaže da mu na operacije dolaze i slavne ličnosti iz Rusije, baš zbog njegovog iskustva.

“Moj prvi pacijent iz Rusije došao je prije tri godine. Bila je to jedna poznata ruska TV zvijezda, koja je željela estetsku operaciju”, kaže on.

Duhovi prošlosti

Iako je Čečenija danas mirna, Bajev ističe da njega, ali i mnoge druge, svakodnevno progone “aveti prošlosti”.

“Čim upalim TV i vidim da je negdje u svijetu rat odmah mijenjam kanal. Primjera radi, uopšte ne gledam vijesti iz Sirije, Iraka ili Avganistana. Za mene je to sve bolno. Rat me je promijenio i ja više nisam ona ista osoba iz 1994. godine”, zaključuje Bajev.

Izvor: Nezavisne