Da li je služenje vojnog roka prava stvar za mladiće?

Služenje vojnog roka za mnoge je bila privilegija, danas, nažalost ili na sreću već oskranavljene generacije i lišene pravih moralnih vrijednosti vojni rok je ukinut kao obaveza.

Prenosimo u cjelosti iskustvo jednog vojnog obveznika iz Srbije:

“Služenje vojnog roka prvo je bila velika čast, pa velika obaveza, pa na kraju veliki ‘smor’. Tako su ga doživljavale generacije koje su služile tri godine, dvije godine, godinu i po, 12 mjeseci… Sve dok nisu ukinuli obavezno služenje vojske. ‘Konačno’, povikali su. ‘Šta će to mom djetetu’, govorili su neki novopečeni roditelji.

Ja sam bio među posljednjima koji su služili obavezni vojni rok od 12 mjeseci. Pokušaću da vas ubijedim u ono u šta duboko vjerujem – obavezni vojni rok je dobra stvar, kako za momke koji ga služe, tako i za njihove najmilije, ali i za državu u kojoj živimo. Onu koju još, malo ko s ponosom u srcu, naziva ‘otadžbina’.

Biću kratak, iskoristiću neke slike koje mi se motaju po glavi, ‘snimljene’ u Novom Sadu, nešto poslije bombardovanja.

Patriotizam

Prvi dan u kasarni i buđenje u 5.30. Izvode nas onako čupave, neobrijane, mekane i razmažene. Postrojavaju nas na pisti. Tišina, vjetar, kišica. Decembarski mrak. Pred nas izlazi stariji vojnik Lazić, zdepasti antipatični lik koji je prošao pakao na Kosovu. Kasnije sam zavolio tog čovjeka. Doživio je veliku porodičnu tragediju. Zaplakao bih zbog toga što mu se desilo. Da nisam bio u vojsci.

Okreću nas na pravu stranu. Pojma mi nemamo. Ni kuda gledamo, ni kome služimo, ni kojoj zastavi se klanjamo. Jedan vojnik istupa iz stroja, prilazi nekakvom stubu. Počinje nekakva traljava muzika. Polako kapiram da je to himna. Vojnik diže zastavu. ‘Koji je bre ovo k….? Kakvo smaranje, pa neće valjda godinu dana ovako sa ovim glupostima’, pitam se, kao i desetorica ‘guštera’ pored mene.

Dvanaest mjeseci kasnije. Stojim na posljednjem dizanju zastave. Srce mi je puno ponosa, ljubavi prema otadžbini, himnu doživljavam kao dio sebe. Srcem je slušam. Ubio bih za tu zastavu, dao bih i život. Zastava i himna su veće od mene. Voleći i štiteći njih, volim i štitim svoju buduću djecu. Vraćam dug svojim precima. Shvatam to kao što nikad prije i poslije nisam shvatao. Prađed i čukunđed su se borili na Mojkovcu, ginuli su zbog toga.

Da nisu, oni i drugi, ne bi bilo ni mene, ni ove države u kojoj živim. Koliko sam veliko i nezahvalno đubre bio, dok nisam naučio šta znače riječi ‘patriotizam’ i ‘otadžbina’.

Dobro, pomogli su tome i oni koji su ih devalvirali devedesetih. Oni koji su pljačkali u to ime, koji su ubijali pa iznosili televizore i frižidere. Oni su ubili patriotizam u Srbiji. Ali, to nije izgovor, nijednom od nas.

Znam, reći ćete da k..am pretjerano, ali tako sam se osjećao tog decembra. Taj osjećaj bio je nešto najiskrenije i najplemenitije što sam u sebi imao cijelog života. Svidjelo se to vama ili ne. Svidjelo se to meni ili ne.

Zdravlje

U vojsku sam došao razmažen, mlitav, neozbiljan i narušenog mentalnog i fizičkog zdravlja. Ili, kako sam ja to u to vrijeme zvao, ‘super sam se zezao, blejanje, pivo, video igrice, hamburgeri’. Drugog dana su nas odveli da trčimo, 400 metara, polako. Dušu sam ispustio. Kao i svi decembarci.

Kroz nedjelju dana trčao sam, polako, 400 metara bez problema. Kroz mjesec dana trčao sam kilometar za tri i po minuta. U avgustu sam trčao pet kilometara u punoj opremi, prilično brzo, po bilo kom standardu, bez mnogo napora. Na plus 40. Je…. Novi Sad u avgustu. Dok sam trčao, iza mene je trčao moj vod (bio sam desetar, držao sam im obuku). Vikao sam na njih, babe iz Beograda i Novog Sada koje su isto voljele ‘zezanje i bleju’. ‘Ajde bre, ajde babe’, urlao sam. Neki od dječaka bi se usprotivili, neki bi skoro zaplakali, neki bi me psovali u sebi, neki bi trčali dok ne pocrvene kao paprike.

Kroz tri mjeseca, trojica su bila brža i izdržljivija od mene. Sje…. me pivo u kantini. A svi su bili spremniji nego ikad prije u životu. Bolje su se osjećali nego ikad u životu. Nikad ih djevojke nisu gledale tako lijepo, kad izađu u grad.

Svako od njih me barem jednom častio tim pivom u kantini. Svako u svoje vrijeme, svako kad je shvatio da su psovke koje sam sipao bile najbolja stvar koju je neko uradio za njih. Poziv za buđenje iz odvratnog, mlitavog i beskorisnog “blejanja” i “uživanja”. Inicijacija u pravi život, izlazak iz Matriksa.

Poenta: Kad sam izašao iz vojske, bio sam najzdraviji što sam ikad bio u životu. Kao i moji vojnici. Kao i moji desetari, prije nas. Mogao sam sve. Osjećao sam život, osjećao sam moć. A, s njom i odgovornost za svoj život, za živote drugih. Za onu otadžbinu koju sam pomenuo gore.

Rad

Vjerovatno najveći šok koji sam doživio u vojsci bio je odlazak na fizički rad. Sređivali smo krug kasarne kod manastira Krušedol. Lopate, krampovi, grabulje, ašovčići… Ali, ne za sve vojnike. Samo za neke. Ostali, šatorska krila u ruke i skupljaj otpad. Oni za koje nema šatorskih – čupaj rukama korov. I tako osam sati. Do ručka, koji je bio rizi-bizi u konzervi iz 1968.

Ispočetka sam mislio, kao i svaki od mojih klasića, da je ovakav fizički rad, na početku 21. vijeka, velika i opasna glupost. Da ničemu ne služi, i da je znak da nam je država u k….. Što sam više radio, osjećao sam da je to najbolja stvar koja mi se desila u životu. Osjećao sam snagu, krv kako mi ključa, zadovoljstvo kad vidim plodove svog rada, ponos što sam nešto uradio sa svojih 10 prstiju. Mišići, koji su toliko dugo služili praznoj zadovoljštini, konačno su upotrebljeni za nešto istinski korisno. Srce, tako dugo zavođeno sjenkama lažnog uživanja, konačno je prokucalo slobodno.

Znam da sad ponovo mislite da k…am, ali svaka ova riječ je iskrena i iz srca. A oni među vama koji misle tako, šta da vam kažem… Treba vam 12 meseci u vojsci da ukapirate.

Istina

U vojsci je sve istina. Ima vas 20 u četi, treba da premjestite 16 tona uglja sa jednog mjesta na drugo. Zabušavanje? Može. Ali, za razliku od stvarnog života, u vojsci za zabušante nema milosti. Ako nećeš da prebacuješ ugalj, ako foliraš, svi će da znaju da nisi ni za onu stvar, da si nitkov koji će da proda drugove za boraniju, da čovjek ne može da se pouzda u tebe.

A za razliku od pravog života, u vojsci ti se ne isplati da budeš nitkov. Nije praktično. Niko neće da ti nosi veš na pranje, niko neće da sjedi pored tebe na ručku, niko neće da te časti pivom u kantini.

I tu naučiš životnu lekciju koja se zove “ne isplati se biti nitkov”. Povezano sa ovim, što više momaka ide u vojsku, i odsluži je na pravi način, to manje nitkova ima na ulicama. Među radnicima. Direktorima. Ljekarima. Političarima.

Volja

Bila je ta jedna rupa, koju smo zvali Rupa, u kojoj smo imali borbenu obuku. Kopali rovove, bacali bombe, pucali, sve to. Na kraju, kad bismo svi bili istrošeni i iscijeđeni, kad smo svi mislili samo na krevet i menzu, uslijedila bi komanda “juriš”. Trčiš, s puškom u rukama, uz jedno brdo, najviše u Rupi, i vičeš, koliko god jako možeš, “Uraaaaa!!!”

I svi, ma koliko besmisleno sve to bilo, su se trudili da budu prvi na vrhu brda. Jednom se i meni to desilo. Bio sam prvi. Dvojicu sam gurnuo niz padinu, grabio sam rukama i nogama po blatu, srce mi je iskakalo iz grudi, puška je bila sva u glibu.

Ništa mi više u životu, od tog momenta, nije bilo teško. Stajao sam tamo na Vrhu. To je bio Vrh svijeta.

Spremnost

Neće više biti rata? Pa ok, vjerovatno neće. A sad se zapitajte: da li vam ovo govori vaša nada ili vaš razum? Ima nas 7 i po milijardi, gotovo smo istrošili rezerve nafte, koja nam omogućava da imamo sve što imamo. Gotovo smo istrošili rezerve vode. Naučnici kažu da je počelo peto veliko izumiranje životinja i biljki. Resursa je sve manje, ljudi sve više. Ovo je istina. Razmislite. Ja se prvi nadam da neće više biti ratova.

A ako ipak dođe do rata, zapitajte se: Da li biste voljeli da znate kako da pucate iz puške, kako da je rasklopite i sklopite, kako da je čistite, da kopate rov, da koristite pribor za sitne popravke, da imate dobru fizičku kondiciju, da brzo reagujete u teškim uslovima…

Razmislite. Rata možda neće biti dok smo mi živi. Ali poslije… Poslije nas ostaće naša djeca. Neki od njih će biti vukovi, a neki ovce. To je nesrećna zakonitost života, otkad život postoji.

Razmislite.

Na kraju, mojim starješinama – hvala vam što ste od mene i mojih drugova napravili bolje ljude. Vaše zanimanje je najčasnije koje postoji u ovoj Srbiji.

Dozvolite da vam se obratim: Služenje vojnog roka od 12 meseci bila je najbolja stvar koja mi se desila u životu.”

Izvor: pressrs.ba