Bosanski ćevap kao nacionalni specijalitet druge države

Bosanski ćevap, jedan od najpoznatijih specijaliteta u Bosni i Hercegovini i jedan od ključnih detalja pri pomenu te zemlje, mogao bi postati zaštitni znak, tradicionalno nacionalno jelo Rumunije. Ćevapi u Rumuniji, nazvani “mici”, pravi su specijalitet i toliko su popularni, da ih je čak i rumunski McDonald's odlučio uključiti u svoju ponudu pod nazivom McMici. No kako im prijeti zabrana prodaje u zemljama Evropske unije (EU), što je i sama Rumunija, zbog sadržavanja natrijum-bikarbonata (sode bikarbone), Vlada Rumunije odlučila je ćevap zaštiti brendirajući ga kao nacionalni specijalitet.

Ideja o zaštiti ćevapa kao tradicionalnog bosanskog jela u Bosni i Hercegovini još uvijek nije začeta. Kako saznaje agencija Anadolija, Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine nikada nije primio zahtjev za zaštitu bosanskog ćevapa.

A šta su zapravo ćevapi, novinaru agencije Anadolija objasnio je sarajevski glumac i kuvar Mladen Jeličić Troka do je u Sarajevu uživao u porciji ćevapa.

„Ćevap je starovjeko jelo koje vodi porijeklo iz dalekih krajeva. Onaj koji se može pojesti u svim krajevima Bosne i Hercegovine je autohtono djelo Bosanaca i Hercegovaca. On je u tradicionalnoj prehrani u BiH već nekoliko stotina godina“ , kazao je on.

Ćevap je, kako ga je nazvao, jedno malo čudo ljudskog prehrambenog zadovoljstva. Jedna banalna i jednostavna namirnica. A sve što izgleda jednostavno i banalno, ono je i genijalno. Ne može to svako napraviti, a izgleda da može.

„Ćevap se pravi od dvije namirnice, začina i mesa. Bosanski ćevap je jelo bez kojeg se ne može zamisliti nijedan dernek, nijedan teferić. To je jedan komad mesa koji uđe u usta i tako se lijepo rastopi po vašem jeziku, da vi ne možete nego uživati“, nastavio je Jeličić.

Međutim, bosanski ćevap nije jedinstveno jelo. Najpoznatiji ćevapi su sarajevski, travnički i banjalučki. Razlika je u načinu pečenja i služenja. Neki sadrže više, neki manje masti, neki imaju preliv, peku se drugačije, a različite su i veličine.

„Banjalučki ćevap je najpoznatiji kod Muje. Banjalučki ćevap zapravo uopšte nije banjalučki, već glamočki ćevap. Pokojni Mujo je došao iz Glamoča, u kojem se rodio i naučio praviti ćevape i donio ih u Banjaluku. Veoma malo ih je doradio, a iako smo bili dragi prijatelji, nisu mi htjeli otkriti potpunu tajnu njihovog ćevapa“, pojasnio je.

Strani turisti i stranci koji žive u Sarajevu, ali i BiH, čudom se čude kako Bosanci i Hercegovci ćevape mogu jesti za svaki obrok.

„Ne postoji ništa na dunjaluku što lošije miriše od ćevapa kad si sit. Ćevap se ne može jesti na prazan stomak, jednostavno zato što u BiH nema čovjeka koji je stalno gladan. Mi svi jedemo na polupun ili pun stomak“, kazao je Jeličić kroz smijeh.

Prvu ćevabdžinicu u Sarajevu otvorila je porodica Ferhatović. Vlasnica ćevabdžinice Amela Ferhatović otkrila je i istorijat nastanka prve ćevabdžinice.

„Moj svekar je otvorio prvu ćevabdžinicu 1956. godine u sadašnjoj ulici Telali, gdje je poslije bila prodavnica Belje. Nakon toga, 1962. godine kupljena je ćevabdžinica Sport na Baščaršiji, a kada je njegov brat, Asim Ferhatović Hase otišao u Tursku da igra za Fenerbahce, moj svekar je napravio bivšu Devetku“, prisjetila se Amela.

Kako Hase nije mogao bez Sarajeva i Baščaršije, on se nakon pola godine vratio u Sarajevo i zajedno sa bratom se posvetio porodičnom poslu. Zajedno su radili svih godina, a onda su Amela i njen muž 1984. godine, na dan Olimpijade, otvorili ćevabdžinicu.

„Moj muž je odrastao u toj porodici, kao dijete je gledao i slušao sve, te smo po njihovim receptima počeli raditi. Nakon pola godine od otvorenja moj svekar je umro, godinu dana nakon njega i amidža Hase, a u amanet su nam ostavili da recept uvijek bude kakav su ga oni formirali“, nastavila je Amela.

I njeni sinovi su otvorili mali restoran, u kojem se mogu naći i modernija jela. Ali, i oni znaju porodični recept, pa će od svojih roditelja naslijediti amanet čuvanja porodične tajne.

„Imamo jako puno svojih gostiju, čak i oni koji više ne žive u Sarajevu, uvijek kada dođu, jedu ćevape kod nas. Dolazi i jako puno stranaca, a najviše Turaka, te brojne delegacije koje posjećuju Sarajevo. Ali za nas je svaki gost jednak, bez obzira da li je poznat ili ne“, rekla je Amela, dodavši da su kvalitet i usluga najveća tajna njihove ćevabdžinice.

Upotreba sode bikarbone u ćevapima morala bi biti isključena, ali nje svakako ni nema u originalnom receptu za ćevape. Jeličić je predložio onima koji se kulinarstvom u BiH bave profesionalno da krenu „u akciju“ i urade nešto na zaštiti ćevapa.

Jeličić je izrazio žaljenje što Bosanci i Hercegovci ne reaguju kada je u pitanju zaštita tradicionalnih vrijednosti, kazavši da će po svemu sudeći, ćevap ipak brendirati Rumuni.

Izvor: AA, Vijesti