Bojan Petrić: U Bangladešu me zbog visine gledaju kao čudo

Nekadašnjeg štopera banjalučkog Borca Bojana Petrića fudbalski putevi odveli su u Aziju, tačnije Bangladeš gdje nosi dres FK Šeik Rasela.

U nedjelju sam debitovao za svoj novi klub i u prvom kolu šampionata pobijedili smo tim Bangladeš Jut Mils Korporejšn sa 1:0. U eliti ima samo devet klubova i ambicije čelnika je da poslije nedavno osvojenog Kupa budemo šampioni. Ugovor sam potpisao do maja 2013. godine kada završava prvenstvo i onda ću vidjeti šta dalje – rekao je Petrić.

Priča kako se navikava na život u Bangladešu a najveći problem je komunikacija.

Mali je broj onih koji znaju engleski jezik. Uz sve to svojom pojavom odudaram od njih, jer su svi crni i uglavnom niski a ja visok i svijetlog tena. Zato, gdje god se pojavim sa svojih 190 centimetara visine svi me čudno gledaju – kaže Petrić.

Za nešto više od mjesec dana boravka u Daki još uvijek nije naišao na nekog sa prostora bivše Jugoslavije.

Po riječima predsjednika kluba prije mene je igrao jedan fudbaler iz Srbije, ali još uvijek nisam saznao o kome se radi. U sadašnjoj ekipi ima šest igrača koji nisu iz Bangladeša. Osim mene su trojica fudbalera iz Maroka, jedan iz Gane i jedan sa Haitija. Veoma se teško sporazumijevamo na treninzima, ali se polako uklapam. U prvom meču odigrao sam svih 90 minuta i po završetku utakmice u svlačionicu je došao predsjednik kluba i svima čestitao na pobjedi – naglasio je Petrić.

Do angažmana u Šeik Raselu došlo je sasvim slučajno.

Početkom ove godine poslije neuspjele epizode u Novom Pazaru, gdje sam odigrao samo jednu utakmicu dobio sam ponudu menadžera da sa njim otputujem na probu u Maleziju. Na početku je sve izgledalo pomalo nestvarno, ali sam prihvatio i veoma brzo sam zaigrao za Persatuan Bola Sepak Daerah iz grada Kuala Terenganu. Tamo sam bio standardan, sezonu smo završili na osmom mjestu od 14 klubova. Pošto je pauza mnogo duža nego u Evropi menadžer mi je ponudio da idem u Bangladeš na šest mjeseci, a onda da se ponovo vratim u Maleziju i prihvatio sam – istakao je popularni Petra.

Iako je daleko od Broda, gdje mu živi porodica i Banjaluke u kojoj je za četiri godine igranja u Borcu stekao brojne prijatelje redovno održava kontakte sa najbližima.

Najviše vremena provodim u stanu uz računar uz “fejsbuk” i “skajp. Sa ostalim fudbalerima koji nisu iz Bangladeša živimo u jednoj zgradi. Slabo komuniciram sa njima, tako da mi je jedini prozor u svijet internet. Od bivših saigrača najviše kontaktiram sa golmanom Sinišom Marčetićem. Preko njega čujem šta se dešava u Banjaluci, Borcu… – nastavio je Petrić.

Prati pomno dešavanja u fudbalu Republike Srpske i BiH.

Žao mi je što Borac nije bolje odigrao prvi dio sezone, ali zaostatak za klubovima koji se bore za izlazak u Evropu nije veliki i siguran sam da će na proljeće “crveno-plavi” ponovo izboriti plasman na međunarodnu scenu – dodao je Petrić.

Karijera

Bojan Petrić rođen je 29. novembra 1984. godine u Slavonskom Brodu, ali je sa porodicom po izbijanju ratnih sukoba preselio u Brod (Republika Srpska), gdje je tamošnjem Poletu prošao sve selekcije i nosio dres ovog kluba do 2005. godine. Potom je dvije sezone igrao u ugljevičkom Rudaru, pa četiri godine u banjalučkom Borcu. Bio je član i Novog Pazara. Prvi angažman u Aziji bio je klub Persatuan Bola Sepak Daerah iz Malezije, a nedavno je prešao u Šeik Rasel.

Taksi

Brojne su anegdote vezane za boravak stasitog fudbalera u Bangladešu.

Trećeg dana boravka u Daki htio sam da malo obiđem grad pa sam zaustavio prvi taksi. Vozač me dugo gledao i potom me na slabom engleskom pitao šta radim u Bangladešu. Objasnio sam mu da sam fudbaler, a on me upozorio da baš nije pametno da sam šetam ulicama Dake i dao mi svoj broj telefona, da ga zovem kada god zatrebam negdje da idem. Toga se sada i pridržavam, a vožnja od mog stana do stadiona od neka tri i po kilometra košta oko osam taka (valuta u Bangladešu) ili oko 16 feniga – rekao je Petrić.

Kartonske kutije

Po Petrićevim riječima u glavnom gradu ove azijske Republike, koji sa okolinom broji više od 12,5 miliona stanovnika veliki broj ljudi živi ispod svakog dostojanstva.

Uže jezgro grada izgleda stvarno prelijepo sa monumentalnim građevinama na kojima bi pozavidjele i neke američke i evropske prestonice. U njima su smještene mnogobrojne korporacije sa zapada, mnogobrojni tržni centri… Ali čim uđete u neku sporednu ulicu nailazite na bijedu i očaj. Sigurno polovina stanovništva ovog višemilionskog grada živi u kartonskim kutijama i preživljava sa dvadesetak taka dnevno (40 feniga) – istakao je Petrić.

Izvor: Glas