Banjalučki talenti: Tamara Momić

Hip-hop često se opisuje kao svijet komercijalizovane rap muzike, međutim hip-hop kultura je daleko više nego sama muzika. Ova vrsta kulture podrazumijeva ples, grafite, DJ-ing i rap, elemente koji su nezavisni jedan od drugog, ali od kojih svaki ima svoju istoriju u hip-hop kulturi.

Iako se hip-hop proširio po cijeloj planeti, kod nas je on još uvijek rijetka pojava. Međutim, postoje i oni koji njeguju ovaj vid ispoljavanja kreativnosti i pokušavaju ljude na ovim prostorima približiti hip-hopu.

Banjalučanka, Tamara Momić je jedna od njih. Ona se dugi niz godina bavi uličnim plesom. Bila je dugogodišnji prvak BiH u ovoj vrsti plesa, te učesnica svjetskih i evropskih prvenstava. Sada, Tamara radi kao trener, a istovremeno obilazi festivale i klubove kako bi promivisala hip-hop kulturu.

Kako si se počela baviti uličnim plesom?

– Moja ljubav prema plesu kreće prije 18 godina, kada sam se slučajno zatekla u gradu i vidjela grupu momaka da plešu na ulici. Tad sam odlučila da krenem i ja tim stopama. Onda sam se počela okupljati sa društvom gdje smo plesali i učili nove pokrete i tako došli do takmičenja.

Kako je biti žensko u svijetu hip-hopa, s tim da se to većinom smatra kao muški svijet?

– Pa, iskreno fenomenalno je. Društvo je dobro, zeza je dobra, sve u svemu pleše se (smijeh). Nikad nisam imala problema. Nažalost, u našoj državi se malo djevojaka bavi ovim plesom, ali u svijetu taj broj raste.

Da li je ulični ples dovoljno zastupljen u Banjaluci?

– Street Dance je slabo zastupljen u Banjaluci, naravno bolje je nego što je bilo prije, ali još uvijek je to daleko od ostalih zemalja u svijetu, pa je samim tim i mali broj takmičenja u našem gradu. Razloga što je to tako je mnogo. Prije svega, kod nas ljudi još uvijek ne podržavaju ples kao vrstu sporta, a takođe su i konzervativni, na primjer mnogi misle ako si muško i plešeš – gej si.

Koliko je fizička spretnost bitna u ovoj vrsti plesa?

– Malo je ljudi koji znaju koliko je ples težak, koliku fizičku spremnost zahtijeva. Ipak je to spoj akrobatike, gimnastičkih elemenata, koordinacije, ravnoteže, brzine i snage. Pored svega toga treba uklopiti i umjetnički doživljaj. Što se tiče uličnog plesa, i povrede znaju biti kobne. Najviše stradaju koljena, zglobovi i kičma kao posljedica velikog broja skokova.

Da li si ti imala nekih povreda?

– Imala sam mnogo povreda: povreda koljena, zgloba, ramena… Mada najveća koja i dan-danas traje je povreda kičme, tačnije grudnog pršljena.

Da li ima mladih ljudi koji su zainteresovani za tu vrstu plesa?

– Ja radim u plesnom klubu POINT. To je mlad klub, otvorili smo ga prije godinu dana. Pored mene, koja vodim ulične plesove, tu su još 4 djevojke koje vode balet i sve su izvrsne plesačice. Mladih zainteresovanih igrača uvijek ima. Najčešće su to osnovci i srednjoškolci, mada ima i starijih koji se rekreativno bave plesom.

Kako izgleda takmičenje u uličnom plesu?

Takmičenja uvijek ima, mada se ona razlikuju od slobodnih nastupa koje izvodimo na festivalima. Tokom takmičenja, plesači su podijeljeni po kategorijama i plesnim stilovima. Znači, kategorije su: djeca, juniori, seniori. Dok plesni stilovi mogu biti hip-hop, break-dance, electric-boogie. Svaki plesač se može takmičiti u pojedincima – pleše se po 1 minut, u paru – dva igrača plešu zajedno, zatim mala grupa koja broji 7 plesača, a čija koreografija traje 2 minute i velika formacija koja broji od 8 do 24 plesača i traje do 4 minute. U finale ulazi 6 ili 8 igrača i od njih se bira prvak, a nagrade na takmičenjima su medalje, pehari i diplome. Pored tog takmičarskog dijela uvijek je tu dobra zeza, upoznavanje sa drugim plesačima, razmijenjivanje iskustava…