Ljubiša ima 14 godina i ne sanja da ima kompjuter nego – traktor

Četrnaestogodišnjem Ljubiši Pijetloviću iz Crnče kod Dervente, koji živi sa slijepom majkom i bolesnom bakom, ostvario se san – da ima poljoprivredno imanje, za sada malo, ali, kako stvari stoje, biće sve veće.

Ljubiša, dječak kojeg su životne okolnosti natjerale da prerano odraste, kaže da mu je to odavno san, kako bi mogao da ostane u Crnči, gdje je i rođen i gdje već nekoliko godina sam brine o domaćinstvu.

„Trudim se koliko mogu da majka i baka imaju sve. Mnogo su nam pomogli ljudi koji su, koliko ko može, trudili se da nam obezbijede što nam je neophodno za život, ali bih najviše od svega volio da stanem na svoje noge i ne zavisim od tuđe pomoći“, kaže Ljubiša.

Životne okolnosti su ga natjerale da prerano odraste, ali osmijeh na njegovom licu otkriva dječačku radost što je, eto, koliko toliko uspio u tome da sam brine o porodici i kući.

„Zasadio sam povrća, koliko mogu da sam o njemu brinem. Kukuruza, krompira, paradajza, luka… nadam se da ću moći i da proširim zasad“, kaže Ljubiša.

Sve sam radi, a kako se priprema zemljište za sjetvu počeo je da uči kod komšija još prošle godine, te je srećan što sada ubire plodove svog rada. Životna želja mu je da ima traktor.

„Želja mi je da imam traktor, kako bih mogao da obrađujem i veće površine zemlje, te da, kada bih mogao, nabavim i plastenik, ali i da imam i domaće životinje i da ću moći od toga lijepo da živim“, kaže Ljubiša.

On kaže da nikada nije maštao o tome da napusti kuću i mjesto gdje je rođen, iako mu okolnosti u kojima je živio nikako nisu bile povoljne.

Ljubiša, koji sada završava osmi razred osnovne škole, može se pohvaliti i dobrim ocjenama u školi, ali i primjerenim vladanjem.

„Kako sve stižem, nekada ni sam ne znam, ali trudim se koliko mogu. Slušam majku, ona mi je sve, volio bih kada bi njoj…“, kaže Ljubiša.

Želja mu je, kaže da nakon srednje škole upiše zanat za automehaničara ili autoelektričara, jer su to poslovi koji ga zanimaju, ali i sa kojima bi mogao naći posao.

Zahvalan je svima koji su pomogli njemu i njegovoj porodici da prebrode teške momente. Najznačajnije od svega, kaže, mu je to što je u kuću u kojoj živi sa bakom i majkom uvedena voda.

Lakše mu je tako da brine o svemu, da nešto skuha, opere, pospremi… svi poslovi u kući i oko kuće zavise od ovog hrabrog dječaka.

Na pitanje šta mu je sada neophodno, Ljubiša odgovara – ništa. Nije navikao išta da traži, ali niti da kuka. Skromnost je vrlina velikih ljudi, a on je zasigurno veliki dječak.

Svaka pomoć njemu i njegovoj porodici je nagrada za onog ko pomaže, jer ide u prave ruke.

Banjaluka.com