Vrtić na točkovima

Zahvaljujući kombiju koji dnevno pređe i do 200 kilometara, mališani iz nekoliko sela dobili mogućnost da se igraju i uče s drugom djecom. Anđela ima tri godine i nikada nije vidjela drugo dijete. U komšiluku nema djece, a 14 kilometara planinskog terena i lošeg puta do vrtića su nepremostiva prepreka za njenu majku, naročito kada padne snijeg.

Od ovog oktobra, Anđela zajedno s još 42 djece od tri do pet godina iz nekoliko raštrkanih zaselaka u okolini Malog Zvornika ipak ima mogućnost da se igra s vršnjacima, zahvaljujući ljudima velikog srca okupljenih u IMPRES projektu.

Bijeli kombi, s vozačem koga djeca od milja zovu Mešo i vaspitačicom Angelinom, kojoj je ovo tek treća nedelja rada, svako jutro kreće iz vrtića „Crvenkapa” u centru Malog Zvornika. Lošim asfaltnim putem zatim se penje u planinske zaseoke, provlačeći se između kuća, njiva, stada ovaca, mimoilazeći se s natovarenim traktorima i đacima pješacima iz obližnjih osnovnih škola.

Ne možemo a da ne pitamo zašto ne povezu đake, ali nam odgovaraju da mjesta ima za tačno 14 mališana i da su sjedišta, u crvenoj i teget boji, prilagođena djeci uzrasta od tri do pet godina. Kraj puta u tačno dogovoreno vrijeme uglavnom čekaju mame sa svojim mališanima. Kombi se zaustavlja, vaspitačica uzima dijete, vezuje mu pojas i put se nastavlja.

Mali Zvornik je jedna od 15 opština koja je dio projekta EU „Unapređivanje predškolskog vaspitanja i obrazovanja u Srbiji“ (IMPRES), koji se sprovodi u saradnji s Ministarstvom prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja. Ovo je, inače, prvi projekat EU koji je u vezi sa predškolskim obrazovanjem u Srbiji, za šta je izdvojeno 3,75 miliona evra bespovratne pomoći.

Cilj je da se doprinese socijalnoj inkluziji i smanjenju siromaštva, širenjem dostupnosti vrtića za svu djecu, posebno iz osjetljivih grupa.

Više od 40 djece iz šest sela koja ranije nisu imala mogućnost da borave u vrtiću sada je ipak uključeno u posebne programe u „Crvenkapi” zahvaljujući ovom kombiju. Djeca se svakodnevno odvoze od kuće do prostorija lokalnih osnovnih škola u selima Brasina i Donja Borina, u kojima su osposobljene prostorije za potrebe vrtića, tamo borave dva sata, a onda ih ponovo vraćamo kućama. U kombiju je s djecom uvijek i vaspitačica – objašnjava direktorka Olga Todorović, dok obilazimo PU „Crvenkapa”, iza čijih leđa protiče ledena Drina.

U ovom kraju je velika nezaposlenost, uglavnom se živi od malina, kupina i duvana, a mladi se rijetko vraćaju kada jednom odu na studije u velike univerzitetske centre. S druge strane rijeke i granice čini se da je mnogo više i ljudi i kola, ali i pecaroša, uprkos hladnom vremenu.

Direktorka nam s ponosom kaže da su sada sva djeca u ovom kraju obuhvaćena predškolskim obrazovanjem. Kombi dnevno pređe 180 km razvozeći ih… Ima i onih koji borave u prostorijama osnovne škole u selima Radalj, Velika Reka i Trešnica, ali s obzirom na to da žive u blizini nije im potreban prevoz.

A pre nego što je projekat zaživio u Malom Zvorniku, direktorka, čija je ćerka takođe vaspitač, i sama je zasukala rukave i obilazila sela i mlade roditelje, objašnjavala šta znači poseban program predškolskog vaspitanja i obrazovanja i prva se provozala trasom koju prelazimo i mi.

Djeca su obično mirna ujutro, a brbljiva kada se vraćamo – priča nam Angelina Živanović, koja ima 23 godine, dok pokušavamo da izmamimo barem jednu riječ ili osmijeh od trogodišnje Teodore koja je najmlađe dijete u ovoj grupi. Mlada vaspitačica kaže da je u porodicama uglavnom po jedno dijete.

Neke od kuća pored kojih prolazimo su nove, velike, popločanog dvorišta, djeluju kao da u njima niko ne živi. Vozač Nenad Gavrić objašnjava da mnogi za hljeb zarađuju u Rusiji, Ukrajini, Gvineji i Libiji i nerijetko se odatle vraćaju s mladama.

Jedna od njih je i Ksenija Radičević, koja nas čeka sa četvorogodišnjom kćerkom Vesnom. Na dobrom srpskom jeziku objašnjava da je prije četiri i po godine ljubav dovela iz srca Sibira u Srbiju i da se još navikava na seoski život.

Ovde su ljudi drugačiji, hrana je drugačija, klima je toplija. Tamo sam živjela u velikom gradu koji je bio jako zagađen, a ovdje sam na selu. U Rusiji sam završila državni fakultet za odnose s javnošću i sad sam predala diplomu za nostrifikaciju na Fakultetu političkih nauka. Znam da ovdje nema posla ni za vas, ali ako čujete da neko nudi posao, tu sam – priča s osmijehom Ksenija, iako se na momenat rastužila kada smo je pitali da li joj nedostaje porodica i Rusija.

Još jedna od mama u Brasini, Jelena Tomić, nam priča koliko je zadovoljna što je proradio ovaj putujući vrtić, jer inače ne bi mogli da silaze dva puta dnevno u Mali Zvornik. Ona kaže da, iako je nezaposlena, ipak joj znači da dobije ta dva sata da završi po kući ono što inače ne bi stigla.

Ovo je za većinu mališana jedini način da se druže i igraju s drugom djecom. Oni su kod kuće upućeni na odrasle, njihovih vršnjaka nema u komšiluku, često ni u samoj kući nema drugog djeteta. Neka djeca su ovde prvi put vidjela drugu djecu. U početku jeste bilo straha, ali su brzo počeli zajedno da se igraju i sad nema problema – objašnjava vaspitačica Svetlana Jovanović.

Djeca su zadovoljna, roditelji još više. U tesno skrojenom opštinskom budžetu ipak se našlo para za gorivo, vozača, za sve ono to iziskuje veći broj djece u vrtiću. Nadamo se da će poslije ovog teksta, ovim primerom krenuti i druge lokalne samouprave. Jer, gdje ima volje, nađe se i para. A osmijeh koji nam je na kraju dana, po izlasku iz putujućeg vrtića, poklonila mala Teodora prije nego što je zaronila u naručje svoje majke – zaista nema cijenu.

Izvor: Politika