Donijeli mi bambus za jelo: Ispovijest Srpkinje iz Vuhana – treći dio

37-ti dan. Kroz cijelu ovu situacija jedno sam naučila. Tek kada se čovjek nađe u bezizlaznoj situaciji sjeti se Boga. Da baš njega. Tada ga ne pitamo zašto baš mi, već Bože daj mi snage da izdrzim. Shvatila sam da je ovo jedno veliko iskušenje za mene. U mom naselju niko ne priča engleski, niti ga pa razumijeju osim hello. Sam početak za mene je bio veliki šok. Kako da ja njima objasnim da sama živim, da nemam hranu, da moram da izađem da kupim nešto? Doduše u početku su me i puštali preko ulice da pređem, kada počnem da urlam do te mjere da me cijelo naselje čuje, s tim što su mi uvijek mjerili vrijeme koliko se zadržavam. Kada je situacija postala gora jedino što sam mogla bilo je da i ja čekam kamion sa namirnicama. To su ljudi sa sela koji donose najosnovnije namirnice. Obzirom da niko ne priča engleski, nije mi preostajalo nista drugo nego da počnem da učim Kineski. Ej Kineski. Tu počinje moja borba za opstanak. Zadnji put su mi donijeli bambus, ej bambus! pa ljudi moji šta sa njim da radim? Zovem ujku, ujnu guglaju jela sa bambusom.(Poznato je da je u Kini google, youtube, insta, facebook zabranjen, jedina opcija je VPN). Zovem svaki drugi dan ambasadu, oni mene pitaju kakva je situacija u Wuhanu! Molim!? Kažu da je trenutno Kina najbezbjednija zemlja sto se virusa tiče, iz razloga što su Kinezi jako disciplinovani po pitanju karantina. Eto juče me je obavjestila uprava grada da u zadnja tri dana nije zabilejzen ni jedan novi slučaj. Wow, napredak! Moja borba se nastavlja…

Banjaluka.com