Borjana Mrđa: Radovi su kao zmija kad se presvlači (Foto)

Moji savremenici, dakle mlađi umjetnici su bitni, jer smatram da je vrijeme u kojem stvaraš veoma važno. To je donekle okvir i kontekst u kojem radiš i razmišljaš, i kojima se mi, mlađi umjetnici, povezujemo, kaže Borjana Mrđa, multimedijalna umjetnica i asistent na banjalučkoj Akademiji umjetnosti.

“Krila”, jedan od njenih najpoznatijih radova, dio je trenutne postavke “Iz/uzetnost” u Muzeju savremene umjetnosti RS, pored djela njenih kolega.

“Iako, kada se posmatra samo jedan rad, samo jednog umjetnika, teško se nešto može zaključiti na osnovu njega. Da li su ti radovi najbolji, to ne znam, ali su ti umjetnici svakako prepoznatljivi po njima. A ‘Krila’ su, možda, kao obilježje jednog mog stanja u vremenu prepoznatljiva. Ona su bila uvod u moju prvu samostalnu izložbu u MSU RS, ljudi su ih zapamtili”, prisjeća se ona.

Kakav utisak su na Vas ostavili radovi ostalih umjetnika? Da li su se možda izdvojili neki?

Našla sam neku poveznicu sa drugim umjetnicima. Meni lično je najbolji rad Bekira Misirlića, koji nisam ranije vidjela. Način na koji je on radio autoportrete i u kakvim situacijama, dakle u različitim stadijumima svoje bolesti, potpuno odgovara jednom savremenom pristupu umjetnosti. Energija tog rada je ostavila na mene najjači utisak.

A na koji način ocjenjujete umjetničku scenu u sredini u kojoj djelujete?

Imamo potpuno različite umjetnike i to je ono što je meni najzanimljivije. Nemamo neke pokrete gdje će se okupiti nekoliko umjetnika i baviti se istom filozofijom. To su snažne individue sa različitom pričom, da djeluje kao da smo iz različitih gradova, područja. Svi mi koegzistiramo zajedno, u istom gradu, to je ta “Iz/uzetnost”.

U kojoj se fazi trenutno nalazite?

U procesu sam stvaranja novih radova, i to je ona faza u kojoj upravo najviše ulažem u rad. Šta će iz toga izaći, nisam još sigurna, jer trenutno nastaje, a ja ne radim pojedinačne radove, jako mi je važno kako funkcionišu zajedno.

Znači li to da ne volite da radite stihijski i da ste perfekcionista?

Ne volim to, nisam taj tip. Radije ću duže raditi. Uvijek sam sigurna u taj neki proces, koji ne treba prekidati i koji treba pustiti da se odvija po svojoj prirodi. Ono što je sigurno, trebaće mi bar još godina dana. Pomalo sam i perfekcionista. Jako sam stroga prema sebi, ponekad čak i previše. Nekada sam znala baciti radove koji mi se ne svide na prvu, pa mi kasnije bude žao. U tom momentu mi nešto nije bilo dobro. Sada sve ostavljam, pa nakon nekog vremena sagledavam šta je zaista bitno, a šta je površno – ima tu svega. Nekada nakon samo dva dana shvatiš da je to što si napravio loše, ali zato nekada nakon dugo vremena rada, prepravljanja, mrcvarenja, shvatiš da je to – to. Ta borba je ono što je najiskrenije u radovima.

Na koji način stvarate, postoji li neki stalan proces koji prolazite?

Nastajanje umjetnosti za mene je jako komplikovan proces i ne želim nikad da ga pojednostavim, jer mora postojati ta doza sumnje u sebe, u ono što radiš, određena doza patnje, nesigurnosti, preispitivanja. Čak i kad je rad gotov, kada izađe iz tebe u formalnom smislu, kao umjetničko djelo, predmet, uvijek treba imati momenat odgovornosti. Da li je to ono što neko zaista treba da gleda, ono što je potrebno nekome i koliko si iskren? Tu su i stvari koje nas okružuju, a za mene je, recimo, jako bitan pojam porodice. Dakle, nešto lično. Ma koliko mi bili različiti, to je nit koja nas sve spaja i koja prethodi svemu. Mora postojati unutrašnji prostor koji se ispunjava iskustvom i koji se prazni, pa nanovo dopunjava. Tu je i samoponištavanje, jer je umjetnost stalna izgradnja i shvatiš koliko nisi bio u pravu, npr. prije pet godina. Radovi su kao zmija kad se presvlači, stalno ostaju za tobom, a vraćaš im se da vidiš kako je izgledao razvoj tvoje ličnosti.

Kada ste Vi, tokom tog razvoja, shvatili da se možete nazvati umjetnicom?

Zato je bitan već pomenuti rad “Krila”. Kroz njega se poklopio moj momenat osvješćavanja i sam nastanak tog djela. Bila sam na postdiplomskim studijama i još se bavila slikanjem, kada sam naišla na te grane. Upravo tada sam razmišljala čemu sve, zašto umjetnost, zašto slikarstvo, šta ja dobijam s tom dvodimenzionalnom površinom na kojima su moja razmišljanja i gdje će me to sve odvesti. Tada se i pojavila potreba za drugim medijem, u momentu kada se pojavilo mnogo mladih umjetnika, koji su se trudili da naprave neku novu platformu, a ja se nisam pronalazila u svemu tome. Sve mi je bilo novo i čudno. Ta krila su, zapravo, beskorisna, a simbol su želje za letom, koji se nikada neće desiti. Bila sam jako tužna tada, kada sam shvatila da mi slikarstvo nije dovoljno da se izrazim. To je tada za mene bilo ravno katastrofi (smijeh).

Šta mislite o onima koji posjećuju izložbe, postoji li više drugačijih “publika”?

Postoje različite publike. Imate one koji su obrazovani i koji imaju znanje o umjetnosti. Tu su i oni koji su znatiželjni, a po meni i najpoželjniji, oni koji su najotvoreniji prema saznanju. Umjetnik širi jednu misao ili istinu za koju se zalaže, pa su svi poželjni, ukoliko su spremni za nova saznanja. Zaista, u savremenoj umjetnosti je bitan pristup umjetniku. Meni ovdje jako nedostaje to da ljudi priđu umjetniku. Vjerovatno se pomalo pribojavaju iz razloga da ne budu oni koji nešto ne znaju. Najvažniji je taj pristup, da možeš da pitaš umjetnika zbog čega je to tako i zašto je to tako uradio. Kod radova je najvažnije – zašto. Kroz taj formalni pristup, posmatranje, u kompozicijskom i formalnom smislu, nekome ne može biti jasno šta je druga osoba, umjetnik, htjela da kaže. To je to povezivanje, zato umjetnost pozitivno djeluje na društvo.

Kako funkcioniše “pedagoška” strana Vaše ličnosti, s obzirom na to da ste asistent na Akademiji umjetnosti?

Na Akademiji radim ono što suštinski najviše volim, a to je rad sa ljudima. Kada radiš s pojedincima, moraš imati i psihološki pristup, moraš biti otvoren, ne dozvoliti da način na koji ti stvaraš utiče na druge, u smislu da ih forsiraš da i oni rade tako. Zaista moraš poznavati umjetnost u širem smislu kako bi prepoznao ono što je dobro, iako se razlikuje od tvog pristupa. Najsrećnija sam kada vidim te mlade ljude kako postaju umjetnici, kako se razvijaju, kako se bore sa sobom i tom ulogom i shvataju koliko je to važno.

Pišete i poeziju, ima li ona uticaja na vizuelne radove i obrnuto?

Moram priznati da je to kod mene sve povezano. Ne znam kako to da objasnim, ali isto tako nisam u stanju samo sjesti i pisati. Čak imam i neki konstruktivan pristup poeziji, imam table na kojima slažem ono što pišem. Dakle, i to je vizuelno, donekle. Pišem dosta dok razmišljam. Razmišljanje i introvertni momenat su najbitniji, kada potpuno ponireš u sebe, “iziritiran” okolinom, vođen time što se dešava oko tebe. To je pretprostor, a ono u šta će se izroditi, kako će se manifestovati, šta će postati, u jednom momentu može biti poezija. Teško mi je prepoznati šta je za koji medij, jer se stvori ideja, misao, znaš šta hoćeš da kažeš, osjećaš to, ali ne izlazi kako treba. Problem je u tom trvenju, kako to pokazati. Pisanje meni jeste neka ekstenzija, ili kako bi “suvo” rekli, još jedan medij. Možda čak i najviše volim poeziju, jer izađe najbliže onom kako jeste, kako ja to osjećam i mislim. Kada praviš neki rad koji ima vezu sa predmetom i nečim što je donekle manuelno, gubiš lakoću misli. Poezija je skulptura misli, najbliža je istini, najritmičnija. Poezija je za mene ritam kojim se krećem kroz život. A drugi radovi imaju uvijek neko suzdržavanje. Da bi nešto promislio, moraš imati koncept, projekat, a u svemu tome se rubovi malo istupe, a poezija je baš, onako, oštra.

Evidentno je da ste svestrani, pa me interesuje gdje je muzika u svemu tome, ima li ona neko mjesto u Vašem stvaranju?

To si intuitivno nabasao (smijeh). Najveći žal u mom životu je što nikada nisam naučila da sviram nijedan instrument, jer u periodu moga odrastanja nisam bila u takvoj situaciji. Obožavam zvuk, obožavam muziku, ništa ne radim bez muzike. Za svako raspoloženje imam neku muziku i jako širok pristup, kada je ona u pitanju. Možda me elektronska muzika najviše privlači, ali nije ni to “amin”. Jako mi je važna, ali nažalost ne poznajem tehnike nastajanja bilo kakve muzike.

Prvi radovi u knjigama medicine

Mrđa kaže da su njeni prvi radovi nastali na očevim knjigama medicine, koje su bile vrlo agresivnih sadržaja, u smislu te sudske medicine.

“Te slike su meni tada bile zanimljive, mada ih nisam razumjela. Sjećam se da mi je tata uvijek otimao te knjige iz ruku kada bi me uhvatio sa njima i govorio mi da nisu za djecu. Čak i danas posjedujem te knjige, i to su jedini crteži koji su mi ostali iz tog perioda”, prisjeća se Mrđa.

Zacjeljivanje u toku

Kako posmatrate period posljednje dvije decenije, koliko je izolacija uticala na umjetnost kod nas, u kontekstu njenog napredovanja i granica?

Umjetnici su bili izolovani silom prilika i trebalo nam je vrijeme da zacijelimo. Taj proces zacjeljivanja, šta se dešavalo u društvu i kako se to manifestuje danas, može se pratiti kroz radove koji su nastajali, recimo desetak posljednjih godina. Kao manifestacija jedne opšte situacije kroz individuu i kako ona to proživljava. Umjetnici to možda najviše emituju kroz sebe. Nema više takve tematike, okrenuti smo prema vani, lagano se otvaramo. Ipak, taj proces zacjeljivanja nije završen. Uopšte, društvo još nije dovoljno snažno da bi umjetnost, kultura uopšte, bila na prvom mjestu, da mi to koristimo kao svoj identitet i da budemo svjesni da je to naše lice.

Izvor: Nezavisne