Put oko svijeta samo sa gitarom

Gotovo niotkuda, kao da su putnici kroz vrijeme, u Trebinju se juče zaustavio bračni par David i Šekina.

Nisu željeli da otkriju kako se prezivaju, jer smatraju da to “obilježje” nije važno. Za sebe rekoše da su, u stvari, njemački turisti koji putuju Evropom, a čini se kao da su upravo došli sa festivala u Vudstoku. Tako je i bilo, uz gitaru su, na Trgu slobode u Trebinju, na kratkoj pauzi od svojih putovanja, zapjevali stari hit “Dajmo šansu miru”.

Kao da je vrijeme stalo za njih. Tek sijeda kosa, skromna odjeća, ruksaci i gitara upućuju da su David i Šekina “djeca cvijeća” novog milenijuma.

“Volimo da kažemo da smo hodočasnici. Od 2005. godine smo putovali u 63 zemlje svijeta. Rođeni smo u Njemačkoj. Sebe shvatamo kao da smo dio globalnog svijeta ljubavi, sa identitetom koji je nezavisan od pasoša ili državljanstva. Hodamo sa Bogom u nama. Nemamo kuću, ili bilo kakvu vrstu boravka”, kaže David.

Šekina se sa osmijehom nadovezuje i kaže da nemaju nikakvu ušteđevinu, novac, mjesto boravka, ali da ne brinu zbog toga.

“Nismo zabrinuti za naš opstanak, vjerujemo Bogu i zahvaljujemo mu za svaki obrok, za svako mjesto da prenoćimo, za prevoz, za zdravlje. Nemamo ni lične stvari, osim neophodnih sitnica u rančevima. I, naravno, nosimo i gitaru. Nismo članovi nijedne vrste, kako mi kažemo, vještačkih organizacija ili neke vjerske grupe. Ne dajemo naše tijelo, vrijeme i snagu komercijalnom društvu, koje, zbog pohlepe, surovo eksploatiše siromašne i uništava zemlju”, kaže Šekina i dodaje da jedu ono šta im ljudi daju, a kad im neko pokloni novac, kupe nešto za obrok.

“Kada je jedno od nas bolesno, odmah pronađemo mjesto za oporavak. Uglavnom srećemo veoma ljubazne i brižne ljude. Sredinom avgusta 2013. godine, kada smo prešli granicu od Poljske do Ukrajine, hodali smo usred noći. Šekina se saplela u mraku i pala. Prespavali smo u šumi i nekako stigli u Lavov. Slomila je kost u nozi. Imali smo tačno novca za rendgen, posjete doktoru i da kupimo štake. Kako nevjerovatno! To je prvi put u osam godina da nam se dogodila neka nesreća”, kaže David.

Iako mnogi pomisle da njihova avantura nije najbezbjednija, David i Šekina kažu da je to predrasuda.

“Uvijek smo našli neko bezbjedno mjesto u gradovima poput Los Anđelesa, Sao Paula, Johanesburga, Rima, Londona, Seula, Nju Delhija… Nikad nismo bili napadnuti, pa čak nas niko nije ni džepario”, ispričala je Šekina.

Dok su se spremali da krenu na dalje putovanje, noseći ruksake i neizbježnu gitaru, vjetar sa Leotara se iznenada podigao kao da im je poželio srećan put. Želeći valjda da i on ovim modernim hodočasnicima okrene dobar vjetar u leđa i tako im pomogne u njihovoj životnoj misiji.

Porodica

Sa sjetom i pomalo tuge u očima Šekina priča da su ona i David podigli četvoro djece.

“Troje od njih imaju svoju djecu. Njihova mišljenja o našem načinu života variraju, neki nam se dive, a drugi kažu da smo ludi. Najmlađem djetetu je 27 godina, svi su odrasli i imaju svoje živote. Oni žive na tri različita kontinenta i rijetko ih vidimo. Sa njima imamo kontakt elektronskom poštom, a kada nam se pruži prilika i preko “Skajpa”. Volimo ih i mislimo na njih. Ali ja i David imamo svoj put”, kaže Šekina.

Izvor: Glas Srpske