U Torontu svjetska premijera novog filma Jasmile Žbanić ‘Za one koji ne pričaju’

Film je istinita priča o Australijanki Kym Vercoe, glumici koja je nakon što je pročitala roman “Na Drini ćuprija”, poželjela doći i upoznati se sa višegradskim mostom. Ali, nije ni slutila kakve će to posljedice ostaviti.

Novi film Jasmile Žbanić, “Za one koji ne pričaju” (For Those Who Can Tell No Tales), izabran je u zvaničnu selekciju najvećeg filmskog festivala u Sjevernoj Americi – Toronto International Film Festival.

Film je istinita priča o Australijanki Kym Vercoe, glumici koja je nakon što je pročitala roman “Na Drini ćuprija”, poželjela doći i upoznati se sa višegradskim mostom. Ali, nije ni slutila kakve će to posljedice ostaviti. Naime, u Višegrad je stigla u neznanju za silne zločine koji su se u njemu odigrali tokom agresije. Nakon groznog iskustva, vratila se u Australiju i obzirom da je glumica, u teatru za koji radi, postavila je predstavu koja govori o silovanjima u BiH.

Tajne Viline vlasi

Obzirom da je ista predstava gostovala i u Sarajevu 2011, u okviru Modula memorije, uslijedilo je i upoznavanje sa Jasmilom Žbanić i ideja za film je rođena. Film je sniman u Višegradu, u priličnoj tajnosti, jer direktno govori o zločinima koji su se dešavali u tom gradu. Glavnu ulogu u njemu tumači upravo Kym Vercoe, žena koja je ostala zatečena saznanjem da je odsjela u hotelu Vilina vlas, u kojem je tokom agresije bio kamp za silovanje žena nesrpske nacionalnosti.

Po ocjeni bh. reditelja Harisa Pašovića, koji je imao priliku pogledati film, radi se o djelu visokog senzibiliteta.

– Film je sjajan i donekle težak za gledanje, što je razumljivo. Ali odabir u zvaničnu selekciju Toronta dovoljno govori o njegovoj kvaliteti – Jasmila je zaista snimila odlično djelo, govori Pašović.

Za one koji ne pričaju

“Za one koji ne pričaju” u Torontu biće prikazan u okviru specijalnih projekcija, a našao se u društvu takvih velikana kao što su Abdellatif Kechiche, Sebastián Lelio, Alfonso Cuarón, Paolo Sorrentino, Jim Jarmusch, Jim Jarmusch, Stephen Frears, François Ozon i drugi.

Žbanić je ovim filmom dokazala da je jedna od najproduktivnijih bh. rediteljica, snimivši dva filma u jednoj godini, što je izuzetan raritet. Podsjećamo, tek prije nekoliko dana dovršeno je snimanje njenog filma “Otok ljubavi” u Istri, a koliko je bila zaposlena posljednjih mjeseci, dokazuje i činjenica da su se produkcije ova dva filma u jednom periodu i preklopile.

Šansa za promociju

Mnogi će se vjerovatno zapitati zašto ovog filma nema u selekciji Sarajevo Film Festivala. Razlog je vrlo logičan za filmsku industriju. Najveći svetski festivali uslovljavaju filmovima učešće sa premijerama, bile one svjetske (male kinematografije), ili regionalne (dokazani autori skoro da mogu birati gdje žele održati premijeru svog filma). Vjerovatno se ista stvar desila i sa filmom Jasmile Žbanić. Na SFF-u bi ga objeručke prihvatili, bilo da bude prikazan revijalno, kao “Berači željeza” Danisa Tanovića, bilo u zvaničnoj konkurenciji, ali da je prikazan u Sarajevu, film ne bi imao prođu na velikim svjetskim festivalima. A Toronto je sigurno najveći na svijetu, barem po broju filmova, a brojni svjetski autori upravo ovdje traže priliku za potpisivanje vrijednih distributerskih ugovora za američko tržište.

Pomen na žrtve

Kym Vercoe je australijska glumica koja je igrala u brojnim teatarskim produkcijama, u svojoj domovini i inostranstvu, sa različitim pozorišnim trupama. Njeno prvo putovanje u BiH 2008. ponukala je Andrićeva knjiga “Na Drini ćuprija”. Koliko je bila fascinirana mostom Mehmed-paše Sokolovića, nije željela pogledati ni njegove fotografije, nego je čeznula da se s njim upozna uživo. Susret sa mostom i gradom ju je fascinirao. Zbog velike turističke gužve u gradu, morala je odsjesti u jedinom objektu gdje je bilo mjesta – hotelu Vilina vlas. Čudan osjećaj zbog šture socijalističke arhitekture, dobio je svoju pravu dimenziju tek kada se vratila kući i počela istraživati mjesta koja je posjetila. Šok i napad panike obuzeo ju je vrlo brzo i nije mogla vjerovati da je obišla mjesta na kojima su se desila neka od najvećih zločina tokom agresije na BiH.

– Bila sam u šoku, počela sam se tresti! U tom trenutku prijateljica me nazvala na telefon i ja sam samo počela plakati. Rekla sam joj da sam upravo pročitala da je hotel u kojem sam odsjela u BiH bio kamp za silovanje, kaže Vercoe.

Željela je učiniti nešto u pomen žrtava, i došla je na ideju o pozorišnoj predstavi, koja je doživjela priličan uspjeh u Australiji. Sada je ta ista priča pretočena u film, debitantski za Vercoe. Sa Jasmilom Žbanić radila je i na scenariju, a prije snimanja filma, iako je odlučila da nikad neće više posjetiti Višegrad, pružila joj se prilika da smiri dušu. Sa grupom volontera obišla je i uredila mezarje Stražište u Višegradu, a posjetila je i kuću u Pionirskoj ulici, u kojoj je 14. juna 1992. godine živo zapaljeno oko 70 žena, djece i staraca. Ponovo šok, ali poslije toga smiraj.

– Sretna sam jer sam napokon upoznala Višegrad onakav kakav i jeste, bez ikakvih uljepšavanja, priznala je Vercoe.

Izvor: Oslobođenje.ba