Banjalučki talenti II dio: Bobana Inđić

12. April 2012.

Bobana Inđić je ambiciozna i izuzetno talentovana Banjalučanka koja je sa svojim snažnim glasom i impresivnim autorskim pjesmama postigla mnogo toga u kratkom periodu. Dva Oskara popularnosti, treće mjesto na međunarodnom festivalu “Euro pop Zenica 2008″, te pjesma “Kofer sjećanja”, koja je je pokupila simpatije publike kako u RS tako i u Srbiji, obilježavaju Bobaninu karijeru. Ona je izdala svoj album prvenac, a kako stvari stoje mnogo toga je čeka u budućnosti.

Osim pjevanja, Bobana se okušala u raznim aspektima javnog života, od novinarstva do glumačke uloge u komediji “Kursadžije”. U narednom periodu nas očekuju nove numere ove mlade pjevačice koja je sa nama podijelila svoju priču.

Kada se pojavila ljubav prema muzici?

- Čovjek ne može pobjeći od toga kada odrasta u jednoj takvoj porodici. Mogu reći da sam iz muzičke porodice, moj otac je cijelu svoju mladost posvetio upravo muzici. Ja sam svoje najljepše doba, svoje djetinjstvo provela u kući uz tu buku, dok je tata vježbao. Nikad me nije vodio na svirke, mada sam ja oduvijek imala želju da idem s njim. On je to izbjegavao jer je kao svaki roditelj za mene imao neke druge planove. Svaki roditelj za svoje dijete želi da jedan dan postane, hajdemo reći, neki vrhunski pravnik ili doktor. On se trudio do kraja moje srednje škole da me što više udalji od muzike. Međutim, ne može se pobjeći od gena, tako da sam ja i kao dijete u osnovnoj školi pjevala u horovima. Bila sam član dva hora, školskog hora i hora Srpskog pjevačkog društva “Jedinstvo”.

Da li se sjećaš svog prvog javnog nastupa?

- To je bio Đurđevdanski festival, 1999. godine, na kojem sam odnijela drugo mjesto. I to je jedno jako lijepo iskustvo za mene. Poslije toga sam završila Gimnaziju, gdje nije bilo školskih horova, tako da sam se u tom periodu malo udaljila od muzike, ali naravno, uvijek sam bila u toku, kroz porodicu.

2007. godine sam sasvim slučajno upoznala Mladena Matovića, kome se izuzetno svidjelo kako ja pjevam i odlučio je da napravi jednu pjesmu za mene. Te iste godine sam se pojavila na “Prvom aplauzu” sa pjesmom “Kako da oprostim”. To je bio moj prvi ozbiljan projekat i nastup. Pjesma je snimana u Zagrebu. Za mene je to bio početak moje muzičke karijere. Mnogi muzički kritičari koji su bili na tom festivalu su mislili da će moja pjesma da pobjedi, međutim, osvojila sam četvrto mjesto. U tom periodu sam bila djevojčica zaluđena Marajom Keri, Vitni Hjuston, tako da je ta pjesma bila odraz njihovog žanra.

Zašto nisi upisala muzičku školu?

- To mi je oduvijek bila želja i to sam uvijek govorila ocu: “Što me nisi natjerao” (smijeh). Međutim, kako je kod mene cijeli ženski dio porodice završio Gimnaziju, želja mog oca je bila da je i ja upišem. Tad sam bila mlada i bilo mi je svejedno, tako da sam upravo zbog njegove želje upisala i završila Gimnaziju. Danas mi je jako žao što nisam završila Muzičku školu kako bih mogla dalje da se usavršavam na Akademiji, ali bez predznanja ne mogu.

Predstavljala si BiH na međunarodnom interpretacijskom festivalu “Musical corner” u Zaječaru, a nakon toga si ponovo nastupila na “Prvom aplauzu”. Reci nam nešto o tim iskustvima.

- Na festivalu “Musical corner” bilo je predstavnika iz različitih zemalja. Tu sam sa pjesmom koju sam predstavila na “Prvom aplauzu” uzela prvo mjesto za kompoziciju i drugo mjesto za interpretaciju. Za mene je to, nakon tog blagog razočarenja na “Prvom aplauzu”, bilo fantastično. Nakon tog festivala je sve krenulo svojim tokom; dobila sam želju i motivaciju da radim dalje, da snimam nešto novo. U tom periodu je bilo ‘daj sve i daj odmah’. Uporedo sam počela da tražim, da se raspitujem, da upoznajem ljude. Tad se pojavila prva medijska pažnja. Nakon kratke pauze sam se ponovo pojavila na “Prvom aplauzu” sa autorskom pjesmom “Nebo otvori se”, gdje sam osvojila nagradu za najbolji scenski nastup.

Uradila si muziku i tekst za kratkomatražni film “Kupljeno”, a ujedno si bila interpretator kompozicije “Život je casino”.

- Film je sniman u Banjaluci. Divno mi je čuti kada ljudi kažu da je to najljepša pjesma koja se našla na mom albumu, iz razloga što ljudi ne znaju da sam ja autor i muzike i teksta. Za ovu kompoziciju je snimljen i spot.

Pjesma “Kofer sjećanja” se razlikuje od tvojih ranijih pjesama.

- Desio se period u kom sam shvatila da pop muzika nema neke velike pristalice i ljubitelje. Banjaluka je sama po sebi podijeljena što se tiče muzike. Koliko god mi voljeli određen žanr muzike ne možemo pobjeći od toga da je generalno najpopularniji oblik muzike u našem gradu narodna ili turbo-folk muzika. Kolege muzičari su mi sugerisali da ako želim nešto da napravim moram da skrenem pažnju na sebe, da snimim nešto komercijalnije. Tada sam se sasvim slučajno upoznala sa sa autorskim timom iz Beograda, “Musix box”, uz čiju sam saradnju napravila pjesmu koja se zove “Kofer sjećanja”. Ta pjesma je na granici između narodne i zabavne muzike – neki je karakterišu kao moderan narodnjak, a neki kao komercijalniji pop.

Kakav je osjećaj primiti Oskara popularnosti dvije godine zaredom?

- Posebno me iznenadilo kada sam primila poziv i saznala da sam za “Kofer sjećanja” dobila Oskara popularnosti za najbolju Pop pjevačicu Republike Srpske. To je meni bilo fantastično. Međutim, živimo u takvom podneblju gdje su se odmah našli pojedini ljudi koji su to prokomentarisali na negativan način, govoreći da sam ja tog Oskara kupila.

Nakon toga sam slučajno upoznala momke, za koje slobodno mogu reći da su bili u pokušaju da budu producenati i aranžeri muzike. S njima sam napravila jednu pjesmu na nagovor, iz nekog nagona da ponovo probijem barijeru, da opet napravim nešto dosta komercijalnije. Pjesma kao pjesma je “tra-la-la”, ali odgovarala je mlađoj populaciji. Pjesma se zove “Zombi”.

Ja nisam bila oduševljena njom zato što to nije ono što ja volim, nego ono što sam u tom momentu osjećala da moram napraviti kako bi skrenula pažnju na sebe. Neki su rekli da je ta pjesma užasna, a neki da je pun pogodak. Međutim, tu pjesmu ne volim da pjevam na nastupima zbog autora koji su sebi dali za pravo da kažu da su oni zapravo dobili tog Oskara popularnosti. Pjesma je nastala na prijateljskim osnovama, ali na kraju je ispalo obrnuto zbog njihovih postupaka. Tako da žalim tu saradnju, međutim želim im blistavu karijeru.

Da li je teško biti žensko u svijetu muzike?

- Jeste, mnogo je teško. Ja volim da kažem da se muzika danas više gleda nego sluša. Zbog kiča i provokativnih spotova, te zbog toga od čega se sastoji šou biznis, postoje predrasude. Naravno, pjevačica ne treba da bude zakopčana do grla, ali ne mora da bude ni gola na bini. Mnogo je predrasuda i pogrdnih naziva za pjevačice. Najviše mrzim kada me na svirci, dok pjevam Maju Odžaklijevsku, Aleksandru Radović i te neke pjesme koje se cijene, neko nazove pjevaljka, to je nešto jako pogrdno i odvratno. Pjevačima je mnogo lakše. Pjevačica onog momenta kada upali mikrofon nije više gledana kao žensko i ljudsko biće, nego kao pjevaljka. Muzika koju ona pjeva nije bitna. Zbog toga sam dolazila u situacije u kojima sam rekla da mi je dosta i da ne mogu više. Međutim, s godinama čovjek očeliči i nauči se nositi sa negativnim aspektima ovog posla.

Većinom muzičari kažu da Banjalučani manje cijene svoje nego tuđe, šta ti misliš o tome?

- Ja ću se složiti sa svojim kolegama koji to tvrde. Mi smo svi zajedno došli do zaključka da Banjaluka ima potencijal, da ima toliko mladih talentovanih ljudi koje treba pokazati, ali Banjaluka to ne želi ili ne može. Imala sam situaciju da lično vidim da će mediji prije propratiti neki turnir nego doći na promociju neke mlade, možda buduće banjalučke zvijezde. Nažalost, novac igra najveću ulogu u muzičkom svijetu. Svi znamo da kriza vlada i teško je naći sponzore, međutim i ti sponzori koji imaju novca i koji mogu da ulože u nekog, uložiće u neke turnire, ali neće u muzičare.

Poznajem donekle i sarajevsku muzičku scenu, kod njih je situacija malo drugačija, oni guraju svoje talente. To izuzetno cijenim i poštujem. Ko god je pokazao talenat, Sarajevo je stalo iza njega. Dino Merlin je stao iza Emine Jahović, iza Armina Muzaferije je stao Hari Varešanović, naša velika imena su stala iza ljudi koji su pokazali potencijal i oni su uspjeli da naprave nešto. Banjaluka možda nema velikih zvijezda kao što ima Sarajevo, ali opet Banjaluka se ne trudi da podrži ni ono malo što bi mogla. Međutim, gajim nadu da će biti drugačije, da ne trebam napustiti Banjaluku. Ničiji put nije bio lak, svi ti muzičari koji su uspjeli su išli tim putem kojim idem i ja. Ja kažem ako je suđeno, suđeno je. Ako je to to, onda će se vremenom pokazati. Ne žurim nigdje.

Da li možemo očekivati nešto novo u skorijem periodu?

- U posljednjih godinu dana nisam ništa snimala iz razloga što sam mnogo radila. Jednostavno, non-stop putujem i radim. Bilo to od minimalnih dva dana sedmično, pa do četiri. Ko se bavi ovim poslom zna da je to iscrpljujuće, pogotovo ako je riječ o različitim destinacijama. Tako da sam taj autorski rad malo zapostavila, ali upravo sad planiram da se vratim u tu priču sa dvije pjesme.

Ono što mi je bitno, u cijelom ovom vremenu u kom ništa nisam snimala, je to da sam se vratila na pjesmu “Kofer sjećanja”, za koju smatram da je obilježila i mene i moje ime i napravila klubsku verziju te pjesme koja je isto fino prošla. Mogu reći da u skorije vrijeme planiram jednu baladu i jednu malo bržu pjesmu. Odlučila sam se za muzički pravac s kojim želim da se bavim. Pjesme će ponovo biti na granici komercijale i onog što ja volim. Pokušaću sve to da objedinim, a da se u neku ruku držim podalje od ovog turbo folka i kiča koji vlada našom estradom, koliko god to bilo teško.

Kupi tehniku

Šta ti misliš o ovoj temi?