I oni postoje

8. February 2012.

Ona je mlada i talentovana djevojka. Svjesna je koliko društvo (ne)poštuje i (ne)vrjednuje njenu profesiju – komponovanje. Svjesna je i toga da su uslovi za studiranje na Muzičkoj akademiji u Banjaluci vrlo oskudni. I pored toga, uvijek je vedra i nasmijana. Da nije tako, vjerovatno bi već odustala od svoje prve ljubavi – muzike, kao i mnogi prije nje. Ona je Dragana Tabak.

Dragana Tabak

Dragana Tabak

Studentica je četvrte godine na Muzičkoj akademiji u Banjaluci – Odsijek za komponovanje. Ima 21 godinu a već osam godina, zbog ljubavi prema muzici, sama živi kao podstanar i školuje se u Banjaluci, van svog grada – Teslića. Ove godine, najvjerovatnije će postati i diplomirani kompozitor. Koliku žrtvu je zahtijevala prva ljubav i da li se ta žrtva isplatila? Kako stoje stvari u našem društvu i obrazovnom sistemu, samo su neka od pitanja na koje nam Dragana Tabak donosi odgovore u razgovoru za naš portal.

Kada se pojavila ljubav prema muzici?

- Sve je počelo u osnovnoj školi kada sam se zainteresovala za sviranje, a bila sam i član hora i orkestra. Imala sam nešto, ne znam da li se to može nazvati klavijaturama, nešto izmišljeno što imam i dan-danas i čuvam kao uspomenu. To je nekakav kofer koji, kad se otvori, ima klavijaturu a zvuk harmonike, zelene je boje, a dobila sam ga od strica koji ga je pokupio na nekom smetlištu u Njemačkoj. Kasnije sam dobila i prave klavijature od istog strica. Nisam to shvatila olako, jer to nije bilo ni jeftino, tako da sam počela da sviram. Išla sam na privatne časove klavira kod nastavnice Biljane Lazić. Imali smo note po kojima se inače radi u muzičkim školama. Slučajno sam vidjela neki oglas da se otvara privatna niža muzička škola u Tesliću. Prijavila sam se i za dvije godine završila sam tri razreda niže. Išla sam na klavir. Koncerti su počeli sa mojih 12-13 godina.

Otišla si iz Telića u Banjaluku kada si  imala 13 godina, sama, da bi išla u Muzičku školu. Koliko je hrabrosti trebalo za taj potez?

- Na nagovor profesorice Gabrijele iz niže muzičke škole, odlučila sam da upišem muzičku školu. Smatrala je da bi bila šteta da ne idem dalje, jer imam talenat. Otišla sam na prijemni u Muzičku školu u Banjaluku i položila. Bila sam jako zadovoljna svojim rezultatom. Onda sam morala da se preselim u Banjaluku. A ovdje sam znala samo gazde stana u kojem sam živjela i put od kuće do škole i jednog starijeg kolegu iz Teslića, Ognjena Petrovića, koji mi je pomagao u svemu što je bilo potrebno.

Kako si se odlučila da upišeš baš Odsijek za komponovanje?

- Želja mi je bila da upišem dirigovanje a komponovanje mi je bila druga opcija, ali se te godine nije raspisao kokurs na fakultetu za ovaj smijer. Samo nas je dvije na godini Odsijeka za komponovanje.

Jesi li nekada zažalila što to ipak nije bilo dirigovanje?

- Prva godina je bila prelomna. Zaista je bilo teško. Imale smo jednog profesora koji samo kaže „ništa ti ovo ne valja“ kada nešto uradiš, ali ne i kako si trebao uraditi. Uvijek sam razmišljala o tome da će biti bolje jednog dana i bilo je bolje. U prvoj godini sam komponovala i jednu svitu koja se izvela na koncertu na kraju godine na izložbi studenata, tako da je moje ime stajalo među imenima Baha, Mocarta, Betovena. I danas čuvam taj program. Svi su se pitali ko je D. Tabak? Kada sam se poklonila poslije izvođenja moje kompozicije, svi su bili jako oduševljeni od profesora do studenata.

Kakvi su uslovi studiranja na Muzičkoj akademiji u Banjaluci?

- Na našoj akademiji postoje dvije muzičke linije koje čitaju audio ili jedva mp3. A od te dve jedna radi na pola, a druga praktično i ne radi. I električne klavire im je bilo teško da nabave tako da imamo samo dva. 12 učionica u kojima se pola dana drži nastava a pola dana ljudi vježbaju. Ima ljudi koji nisu iz Banjaluke i žive u domu koji ne mogu vježbati van fakulteta. Smatram i da svaka akademija treba imati svoj studio, kakav takav, i onaj najjadniji, ali da je studio. Mi nemamo nikakav.

Kako to sve izgleda u nekim razvijenim zemljama?

- Evo na primjer sada pripremam i diplomski rad koji kod nas izgleda tako što pustiš kompoziciju da svira na laptopu, a to bi trebala biti neka simfonija ili neki sastav koji bi trebao da je izvede. Međutim, ljudi su na našoj akademiji tako nezainteresovani za takve stvari. Na primjer, u Londonu studenti su obavezni da svakih 15 ili mjesec dana imaju na repertoaru kompoziciju svojih kolega. Deset dana ranije dobiju partiture i moraju to da izvedu htjeli ili ne htjeli. Istovremeno vježbaju i izvode muziku 21. vijeka. Betovena i Mocarta znaju već i ptice na grani. I nova muzika bi trebala da se izvodi, da to ostane zapamćeno za neke naredne generacije. Kod nas jedno ili  dvoje studenata na godini znaju svirati moderne kompozicije. Ja imam sreću što se družim s ljudima iz srednje muzičke škole, koji su moji prijatelji, pa mi izađu u susret pa izvedu moju kompoziciju. Ja ne znam svirati violinu ali pišem za violinu. Tako da mi oni mnogo olakšavaju stvari. Dogovaramo se na probama kako i šta može da se kombinuje.

Kako ljudi reaguju kada kažeš da studiraš Komponovanje i da si ti uskoro diplomirani kompozitor u Banjaluci?

- Mnogi su iznenađeni jer ne znaju da to uopšte postoji. Opet neki smatraju da je to baš lako, kao „vi samo svirate i pjevate“, što svakako nije tačno. Moraš imati sluha i raditi na sebi puno.

Zašto su ljudi nezainteresovani za ovu vrstu muzike?

- Činjenica je da imamo samo Banski dvor i Vijećnicu u kojoj se održavaju koncerti.  A uzmimo na primjer kafiće, gradski prevoz i ostalo, čujemo samo zvuke narodnjaka ili tehno muzike u diskotekama koji lako ulaze u glavu. To je po meni jedan od problema. Svi koncerti koji se održavaju u Banskom dvoru su besplatni što vjerujem većina ljudi i ne zna. Kome bi štetilo da sluša sat vremena muzike i sve to besplatno? Od 300 mjesta koliko ima Banski dvor, nekada bude popunjeno samo dvadesetak. Ako pokušam da shvatim zašto je to tako kada nastupaju ljudi iz Banjaluke – ne mogu nikako, i to da se situacija ne mijenja značajno i kada nastupaju neki vrhunski strani izvođači.

Kako privući ljude da posjećuju koncerte klasične muzike?

- Kao mali kad se rodimo roditelji nas ne privikavaju na tišinu. U sve i jednom crtanom filmu je klasična muzika. Na neki način se nesvjesno uvodi ta muzika u podsvijest djece. Zatim pogledajmo reklame, filmove i tu je većinom klasična muzika. Ona je svakodnevno tu, samo što je ljudi ne prepoznaju ili ne primjećuju.

Imaš li u planu neki koncert uskoro na kojem će se izvesti tvoja kompozicija?

- U planu je ove godine da se premijerno izvedu kompozicije solo pjesma za glas i klavir Selice na tekst Desanke Maksimović. Izvodiće na klaviru Dunja Marković, glas Ana Simanić i Varijacije za gudački orkestar koji bi trebalo da izvode kamerni gudački orkestar sa Akademije umjetnosti u Banjaluci. U planu nam je da se izvede u aprilu ili maju ove godine preko projekta za koji ćemo konkurisati preko UMURS-a.

Koliko akademija pomaže svojim studentima?

- Sve akademije rade u korist svojih studenata. Kod nas bukvalno rade sve suprotno. Nisu uspjeli ni da školuju stručni kadar koji će zaposliti na fakultetima da nemamo većinu gostujućih profesora. Finansijska sredstva, naravno, nisu u mogućnosti da nam daju.

Kako bi izgledala tvoja idealna muzička akademija?

- Po mom mišljenju, predavanja moraju biti obavezna i profesori bi trebali biti redovni koji su uvijek dostupni. Više angažovanja oko finansiranja studenata da bi mogli da se predstave nekim koncertom na primjer bar jednom u 15 dana. Ili pomoć oko nekog usavršavanja.

Koje su prednosti savremenog kompozitora?

- Recimo Bah je morao da prilagodi svoju trubu onome što ima i da se s tim snalazi. Danas imamo na raspolaganju više mogućnosti, otvoreno je mnogo opcija, a tome je doprinijela savremena tehnologija. Ide se ka tome da muzika bude programska, da kada slušaš nešto imaš neku predstavu o tome, sliku. Mene recimo iritiraju golubovi, željela sam u jednom trenutku da napišem kompoziciju o tome.

Šta je potrebno mladom kompozitoru za uspjeh u Banjaluci, osim novca?

- Moraš da imaš nešto svoje u sebi, nešto prepoznatljivo. Recimo, naš prepoznatljiv zvuk je etno. Ljudi to vole. Tu se možda i može nešto postići, ako se okreneš tom pravcu.

Kako vidiš sebe u našem društvu za deset godina?

- Ja bih voljela da odem na master u inostranstvo, pa makar to bio i Beograd, samo ne ovdje. Mogu da se vidim i kao profesor na fakultetu, ipak su tu neki ozbiljniji ljudi. A sad, da se vidim kao kompozitor kod nas, e teško! Ljudi ne bi ni cijenili taj rad. Jedino da napišem neki hit za Lepu Brenu pa se proslavim, a inače ništa. Možda neka muzika za reklame, minut – minut, ali je tvoje! A ako odem u inostranstvo, nikad se ne zna, oni ipak guraju svoje studente.

Kupi tehniku

Šta ti misliš o ovoj temi?