Prezimena luda nalaze se svuda

Tutumrk, Prdavac, Prdekalo, Guzina, Ćurguz, Tresibaba… samo se neka od smjehotresnih prezimena na čije ponosne vlasnike možete da naletite širom Hercegovine, Like, Dalmacije… A, znate li kako su ova slikovita prezimena nastala?

Veoma interesantna (i poučna), priča ide ovako:

“Kad je Marija Tereza riješila da popiše svoje novo – svježe okupirano ‘balkansko stanovništvo’ po Bosni, Lici, Dalmaciji… poslala je notare da sačine prve katastarske knjige. Nalickani pisari su zašli među planinske vrleti, u sela gdje ‘lisica nosi poštu’, raspitujući se ko je ko i koliko ko ima kuća, pojata, zemlje, stoke… Naši ljudi skloni šali i podsmijevanju stranaca u neobičnoj gospodskoj odjeći, predstavljali su se kao: Tutumrak, Prdekalo, iz sela Prđevica, pod planinom Babin kuk, iz okruga Bivolje polje…

Mučili su se notari da popišu neobična imena u još neobičnijim krajevima, sve uz podgurkivanje i namigavanje našeg svijeta sklonog šali… I otišli su pisari u ‘gradskijem ‘aljinama’, ispraćeni smijehom i imitacijom kako su bili zbunjeni kad su im tumači prevodili šta ime znači na ‘nemeckom’.

I bi jedno vrijeme kao da ništa nije bilo.

Ali, poslije dvije-tri godine stigoše pozivi Tutumraku, Tresibabi, Zaklanu, Ćurguzu, Prdekalu, Mlatikuri… da preuzmu svoja ‘dokumenta’ izdata u Beču, koja će im (jedina) biti ‘validna’ za sve što imaju i što će u ‘nasšljedstvo moći ostaviti'…

Kad su vidjeli da je đavo odneo šalu – ono što su pričali ‘shvaćeno je ozbiljno’, i da će im podrugljivi nadimci zauvjek ostati kao jedina (priznata) imena, uputiše hitne dopise sa objašnjenjima da su se ‘onomad šalili’, da nisu (pisarima) rekli kako se stvarno zovu i da ih umoljavaju da se popis ponovo sačini, ali sad ozbiljnije – najozbiljnije.

Odgovor iz ‘Ćesarove administracije’ bio je kratak (i konačan): Mi smo i onda sve to ozbiljno radili; mi nemamo vremena za šalu… I onaj kome se ime ne sviđa – a sam ga je sebi dao i notaru izdiktirao, ostaće bez ikakvih dokumenata ako ova ne uzme; i samim tim bez ikakvog prava na pokretnu i nepokretnu imovinu; računaće se kao da nije popisan, kao da ga nema…

I između IMATI – sa imenima da gora ne mogu biti, i NEMATI – ako se zahtijeva ‘obnova popisa’, većina zadrža ono što je sama izabrala – ostavljajući u naslijeđe (generacijama i generacijama) gorak ukus jedne šale.

I kasnije, dešavalo se – tokom vijekova, da nas je superiorno podsmijevanje – ‘šala’, koštalo suza, ali ne (onih) od smijeha.”

Možda ćete se nakon ove pričice, ispričane u knjizi Dušana Kovačevića „20 srpskih podela“,  izliječiti, barem na neko vrijeme, od sprdnje, ruganja, podsmijevanja, sarkazma i pretjerane sprdačine…

Izvor: Mondo