Milivoje Brakočević, nekadašnji rukometaš Borca: Ponosan sam što me je Jovana nadmašila

Otac svojevremeno najbolje svjetske odbojkašice Jovane Brakočević Milivoje Brakočević, nosio je tri godine dres Rukometnog kluba Borac, a u Banjaluci je i upoznao svoju tadašnju suprugu. Naime, Edita Lukić je bila prvotimka ŽKK Mladi Krajišnik, iz tog braka je i Jovana.

Iako mu je grad na Vrbasu ostao u lijepom sjećanju, nije ga posjetio punih 29 godina, ali je to promijenio prije nekoliko dana. Kaže mnogo se stvari promijenilo, ali jedna ne, rukometaši se i dalje okupljaju na istom mjestu, Kafe baru “988”.

“Vjerujte, zaplakao sam kada sam stigao. Proveo sam tri prelijepe godine. Bili smo mladi, poznati, grad prelijep, ljudi kvalitetni… Jovana nikada nije bila iako je često pominje i voljela bi da dođe. Život je i kratak i dug i nadam se da će jednog dana ipak doći da posjeti ovaj prelijepi grad” – istakao je Mića, kako su ga navijači zvali.

Kako sam tvrdi, nema ljepšeg osjećaja nego kada dijete u svemu prevaziđe svoje roditelje, baš kao što je Jovana uradila sa njim i majkom.

“Jednostavno, to je najljepši osjećaj! Jovana je stvarno specifična djevojka, kćerka i sportistkinja, prosto njene uspjehe nismo stigli da pratimo koliko je ona rapidno napredovala i osvajala sve te medalje i pehare. U 21. godini je bila proglašena najboljom igračicom Evrope, u 23. najboljom odbojkašicom na svetu, da bi u 28. godini napustila reprezentaciju kako bi prepustila mjesto drugima, mlađim, vrhunskim igračicama, kao što je Tijana Bošković. Imam još i dva sina, i srećan sam čovjek kada su u pitanju moja deca. Kvalitetni su i pošteni ljudi, ništa ih nije iskvarilo, ni uspeh ni novac” – kaže ponosni otac.

Za Borac je igrao od 1984. do 1987. godine.

“Zakačila me je smjena generacija, odlazila je plejada vrhunskih igrača kao što su doktor Nebojša Popović, Rade Unčanin, a dolazili su Zlatan Saračević, Mirzet Uzeirović, Irfan Smailagić… Ipak, ostalo je nekoliko sada već legendarnih rukometaša, poput Envera Kose, Zlatana Arnautovića i nekako se stvorio neki novi, mladi Borac, sa Abazom Arslanagićem na klupi. Naredne godine je došao Istok Puc, vratio se Ermin Velić, stigao je i Senjanin Maglajlija… Bile su to tri prelijepe godine provedene u Banjaluci, a ja lično mislim da sam mogao mnogo više dati Borcu. Na moju veliku žalost, promenio sam u te tri godine četiri trenera, Arslanagića, pokojnog Momu Golića, zatim Boru Golića i Milorada Karalića. Da sam imao jednog trenera vjerujem da bih uspio da dam mnogo više Borcu” – prisjeća se Brakočević.

Za kraj razgovora, za “Glas Srpske”, Mića je otkrio i jednu tajnu.

“Zdravko Beli Rađenović mi je bio veliki idol, i kao čovjek i kao igrač. Želio sam da ga dostignem ali, na žalost, nisam! On je, vjerovatno, najbolji rukometaš sa kojim sam imao priliku da igram” – tvrdi Brakočević.

Italija

Brakočević je karijeru završio u Italiji u koju se, nakon deset godina, ponovo vratio, ovoga puta kao trener.

“Na moju sreću, na čelo italijanskog rukometa je došla nova garnitura ljudi, od kojih su neki moji bivši saigrači. Znaju me odlično, znaju da sam bio dobar igrač i trener, pogotovo u radu sa djecom, i pozvali su me da radim sa mladima, da držim razne kampove. Već su se pokazali i prvi rezultati, i to u klubu u kojem sam trenutno angažovan. To je Oderzo, blizu Venecije, pojavila se generacija dječaka koji će vjerovatno, kada porastu, biti reprezentativci Italije. Ponosan sam na svoj rad, a žao mi je što to ne radim u svojoj Srbiji koja, evidentno je, sve više tone kada je rukomet u pitanju” – rekao je Brakočević.

Izvor: Glassrpske/ Siniša Kotaraš