Abas Arslanagić: Pravili smo Banjaluci imidž svjetskog čuda

Ime Abasa Arslanagića, legendarnog rukometnog golmana, olimpijskog i evropskog šampiona, s poštovanjem izgovaraju mnogi, ne samo na prostoru nekadašnje Jugoslavije, već širom svijeta, a za dobar glas u svijetu Borac i Banjaluka mogu da zahvale i njemu – “sedmorukom divu”, koji je dobio najveće priznanje grada Banjaluka – “Ključ grada”.

Nema sumnje da je “Ključ grada”, sa poveljom “Počasni građanin grada Banjaluka”, u pravim rukama. Iza Arslanagića su uspjesi koji će zauvijek biti ispisani zlatnim slovima na stranicama banjalučkog sporta, bh. sporta, ali i u almanasima svjetskog rukometa, jer Arslanagić je osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 1972. godine, dvije bronze sa svjetskih prvenstava te titulu prvaka Evrope sa Borcem 1976.

“‘Ključ grada’ je priznanje ne samo meni već i cijeloj generaciji, Belom, Selecu, Momi Goliću… svima koji su radili u klubu. Borac je najveći brend grada, i htjeli to neki priznati ili ne, pravili smo gradu imidž svjetskog čuda”, počeo je Arslanagić, legendarni golman i trener, priču za “Nezavisne.”

Banjaluka voli Abasa, ali i on nju.

“Banjaluka je moj grad! Ja sam Dervenćanin, ali to ne znači da Banjaluku ne volim koliko i Derventu. Djetinjstvo i ranu mladost proveo sam u rodnom gradu, ali u Banjaluci sam proveo najljepši dio života – 30 godina i Banjaluka je ostavila trag na mene i ja na nju. Kada me pitaju kada sam došao u grad na Vrbasu, kažem: ‘Vi ste mene doveli’ i to iz glavnog grada Jugoslavije, Beograda, i iz Partizana, a onda ste me i vratili”, rekao je Arslanagić.

Put do Banjaluke kreće iz Dervente, gdje je u RK Partizan, kao četrnaestogodišnjak, počeo da trenira i gdje je slučajno stao na gol zbog povrede lakta. Kako je za njegovog oca škola bila na prvom mjestu, Abas nije smio da zapostavi školovanje pa u Beogradu, uz nastupe u Partizanu, upisuje Fakultet za fizičku kulturu. Ali, ubrzo stiže poziv Borca, koji je nakratko napustio poslije dvije godine.

“Nisam bio zadovoljan statusom u Borcu i odlučio sam da se vratim u Derventu, ali su me ponovo vratili u Borac. Da mi je neko tada rekao da ću biti prvi golman Borca, ne bih vjerovao, jer sam skoro bio otpisao svoju karijeru. Međutim, godinu dana kasnije, 1969, kao dvadesetpetogodišnjak sam postao reprezentativac, a sljedeće godine bio sam najbolji golman na svijetu”, sjeća se popularni Ako i dodaje da je njegova generacija 1969. prvi put osvojila Kup Jugoslavije sa Borcem, a da su na Igrama u Minhenu zlato osvojila četvorica rukometaša banjalučkog kluba.

Borac stvara vrhunski tim i Banjaluka postaje, kako stoji u rukometnom danskom almanahu, jugoslovenska “moćna kuća”, a talenat i naporan rad doveli su “crveno-plave” do titule prvaka Evrope, upravo na današnji dan prije 43 godine.

“Naježio sam se i sada kada sam pomislio na taj dan. Grad je gorio te godine. U finalnom meču u ‘Boriku’ pobijedili smo dansku Fredericiju, a u polufinalu smo izbacili Gumersbah, koji je bio neprikosnoven u Evropi. U Njemačkoj je bilo 16:16, a kod kuće smo slavili 15:13. To je bio događaj, veliko veselje u gradu”, priča Arslanagić i dodaje:

“Borac je imao izuzetnu generaciju, ali, nažalost, sve nas je manje. Neki su nas napustili.”

Na pitanje da li je moguće da neki naš klub ponovi taj uspjeh, odgovorio je:

“Teško. Znam da grad pomaže Borcu koliko može, ali za uspjeh kakav smo mi napravili treba nešto više. Volim da kažem da se mora pojaviti neki Rus, kao onaj što je investirao u Skoplju (rukometaši Vardara prvaci Evrope, rukometašice Vardara viceprvakinje), jer za šampionski tim treba budžet od barem osam miliona evra.”

Novca nije bilo ni ranije, ali jeste uspjeha.

“Bila su to druga vremena. Ja sam imao oko 300 maraka platu, bio sam i profesor i novinar. Pristojno sam živio, automobil sam kupio na kredit, stan sam dobio od grada… ali mi smo puno manje tražili. Danas top igrači nemaju plate ispod 30.000 evra. Zato kažem da nam treba Rus. Djeca u BiH su talentovana i kada bi se stvorili maksimalni uslovi za rad, čuda bi pravila”, kaže Arslanagić i na opasku da se nekada sport više volio dodaje:

“Djeca danas imaju kompjutere, imaju sve što požele, razmažena su. Kada sam bio dijete, bila su druga vremena. Moj otac nije znao kojim se sportom bavim dok nisam postao prvotimac. Danas mladi neće da treniraju ako dvorana nije zagrijana, a mi smo vani igrali do kraja novembra. Sjećam se jedne utakmice sa Partizanom, bila je susnježica, dobili smo meč sa devet ili 10 golova razlike, a od novinara smo dobili trojke. Mislim da smo bar zbog tih uslova zaslužili ocjenu više.”

Ipak, na adresu zlatnih rukometaša i Arslanagića stiglo je niz priznanja i pohvala. Sjeća se toga, ali i brojnih pobjeda, trofeja. Ipak, na nešto je više ponosan nego na medalje.

“Ponosan sam na moju reprezentativnu generaciju. Od kada samo 2012. obilježili 40 godina od osvajanja olimpijskog zlata, svake godine se okupljamo i družimo se, nekada je to u Poreču, Šibeniku, Beogradu… ali na žalost, sve nas je manje.”

“Sedmoruki div”

Danski almanah među legende rukometa svrstao je Abasa Arslanagića. Danci pišu da na poziciji golmana u osnovi postoje dvije škole: švedska i jugoslavenska, koja je eksplozivnija i koja sa različitim pokretnim figurama direktno izaziva protivničke igrače.

“I baš je Ako Arslanagić bio taj koji je to pokrenuo. On mijenja način na koji golman radi u svom prostoru i među stativama. Izlazi daleko naprijed i napada protivnika direktnije i time ga onemogućuje za postizanje pogotka. On je prvi koji izlazi na tri metra kada je slobodni udarac. Diže ruke i pomno prati loptu. Zovu ga ‘sedmoruki div’, jer se kreće tako da ispunjava maksimalno svoj prostor. Arslanagić biva odlučujući faktor i zaslužnik za novu emancipaciju moderne jugoslavenske škole rukometa sedamdesetih godina 20. vijeka”, stoji u almanahu.

Akin vremeplov

• 1962. postao član RK Partizan
• 1963. postao član RK Borac
• 1969. prvi put osvojio Kup Jugoslavije sa Borcem
• 1969. prvi nastup za reprezentaciju Jugoslavije
• 1970. bronza na SP u Parizu
• 1972. zlato na OI u Minhenu
• 1973. prvi put prvak Jugoslavije sa Borcem
• 1974. bronza na SP u Berlinu
• 1975. zlato na MI u Alžiru
• 1976. titula prvaka Evrope sa RK Borac
• 1977. završio igračku karijeru

Trenerski uspjesi

Abas Arslanagić je bio uspješan i kao trener. Sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije je 1981. bio svjetski prvak, kao trener golmana seniorske reprezentacije godinu dana kasnije bio je vicešampion svijeta, a kao trener Jugoslavije 1986. svjetski šampion. Na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. sa Jugoslavijom je osvojio bronzu, kasnije je sa selekcijom Katara bio četvrti na Azijskom prvenstvu, sa Hrvatskom je bio peti na Evropskom prvenstvu, a 2003. je postao selektor BiH. Deset godina kasnije otišao je trenersku penziju.

Izvor: Nezavisne / Autor: Maja Predragović