Za njih je dres svetinja

Ima ona naša stara: “Hoće para gdje burgija neće”. To je skoro pa uvijek tačno u svakom aspektu života, pa tako i u najvažnioj sporednoj stvari na svijetu.

Kada je sve to počelo nisam baš siguran, ali je zadnjih nekoliko godina jako intenzivno. Sve više i više fudbaleri zaboravljaju neke prave čari i vrijednosti ovog sporta i idu za novcem. Za novcem koji se u fudbalu “vrti” u nevjerovatno velikim količinama. Došlo je do tog nivoa da se više skoro pa i ne gleda ni rivalstvo kada su u pitanju transferi. Nije se jednom desilo da igrač pređe u rivalski klub.

Najveći šok te vrste doživjeli su navijači Barcelone kada je njihov miljenik Luis Figo prešao u redove najvećeg rivala, Reala iz Madrida. Godinom za godinu, bilo je još mnogo sličnih situacija. Pippo Inzaghi, kojim su se u Torinu kleli, otišao je u Milan, Michael Owen, jedan od najboljih igrača Liverpoola završio je u dresu najvećeg protivnika Manchester Uniteda, čak je i veliki El Fenomeno – Ronaldo igrao u Barceloni i Realu, kao i u Interu i AC Milanu.  U modu su došle i druge stvari, odnosno, da igrači za novac napuštaju velike klubove sa kojima su uvijek u trci za trofej, te za veliki novac odlaze u neke mnogo manje kupljene od strane milijardera, koji će tokom godina i od slabašne ekipe svojim novcem napraviti “velesilu”. Sjetite se samo šta je Chelsea bio prije dolaska Romana Abramovicha. Solidna engleska ekipa sa sredine tabele, dok je sada uvijek u vrhu. Ista stvar se desila sa Manchester Cityjem, koji je par sezona prije nego je kupljen od strane prebogatih šeika, igrao u Championshipu. Tu su i nedavne akvizicije milijardera, ruski Anži i španska Malaga.

Ipak, tu “modu” prelaska iz velikih u mnogo manje, ali za mnogo novca, nekako je među prvima otvorio Robinho, kada je iz Real Madrida preselio u Manchester City. Za njim su stigli ubrzo Adebayor i ekipa, dok su sada tu igrači poput Teveza, Silve, Džeke, Aguera i još mnogih. Također je postalo sasvim uobičajeno da veliki igrači u poznim godinama, umjesto da okače kopačke o klin, idu zaraditi još koju paru u ko zna kakve ekipe. Beckham, Henry, Cannavaro, Juninho, Rivaldo, samo su neka od imena koja nisu mogla dostojanstveno da se povuku. Šta se može, valjda su malo zaradili tokom karijere.

Ipak, ne mogu ni pare sve kupiti. Nevjerovatno ali istinito. Još ima igrača koji fudbal ne gledaju samo kao posao, već kao sport, kao igru. Igrača koji su ikone svojih klubova i koji imaju “obraza”. Koji, kao ikone, ostaju u dresu svoje ekipe do samog kraja i do samog kraja daju svoj maksimum.

Alessandro Del Piero

Alessandro Del Piero. O takvima se ne može govoriti a da se ne pomene ovo ime. Nema ko nije u svojim redovima želio ovog velemajstora fudbala. Čovjeka bez kojeg se ne može zamisliti crno – bijeli dres Juventusa. Međutim, ni silni milioni ga nisu mogli odvući iz Torina. Del Piero je dokazao kolika je fudbalska i ljudska veličina i ostao vjeran “Staroj Dami”, ostao vjeran navijačima, čak i onda kada je Juve izbačen iz Serije A. Pa čak i sa svojih 37 godina, “Del” igra na sjajnom nivou, raduje se svakom golu kao da mu je prvi, kao da je na početku karijere.

Francesco Totti

Kad smo već kod Italije, evo još jednog kapitena. Francesco Totti. Rimska zakletva. Ponos navijača “Vučice”. Za razliku od Del Piera, Totti igra za klub koji se ne svrstava u krem fudbala Evrope, koji nije uvijek favorit za titulu i koji ne igra uvijek Ligu prvaka. Ipak, uprkos svim ponudama i milionima, ostao je. Da je obukao dres nekog evropskog velikana, vitrina bi mu bila krcata trofejima, međutim, svi putevi vode u Rim, a izgleda da se Totti držao te poslovice, i treba mu odati priznanje za to.

Steven Gerrard

Još jedan velemajstor koji je ostao vjeran svom klubu, koji i dan – danas sa ponosom nosi svoj crveni dres je Steven Gerrard. Ko još ne bi poželio u svojim redovima vidjeti velikog Stevena? Čak ni silni milioni Florentina Pereza, koji je rekao da neće pitati za cifru da bi ga vidio u bijelom dresu, nisu bili dovoljni da “Steve G” napusti Anfield Road. Manchester United je preuzeo titulu najtrofejnijeg kluba u Engleskoj, stigli su Chelsea i City i izgurali Liverpool iz samog vrha engleskog Premiershipa, ali sve je bilo uzalud. Gerrard je i dalje stanovnik Liverpoola i to će očigledno i ostati. Ne treba ni pomenuti koliko on mjesto ima u srcima navijača “Redsa” i sasvim je sigurno da Steven Gerrard will never walk alone.

Istini na volju, ovakvih igrača je jako malo u današnjem vremenu, a još je manje onih koji u njihovim godinama pružaju fudbalskim sladokuscima sjajne predstave. Fudbal je postao posao, ali ipak, evo dokaza da još postoje ljudi kojima je to igra. Da još postoje pravi fudbalski velemajstori sa “obrazom” koji se ne može kupiti novcem.

http://www.youtube.com/watch?v=cTVcQPx4o_4&feature=colike