Brutal Protest: “Da znamo pjevati bili bi folk pjevači i zarađivali pare”

Grupa, Brutal Protest, nastala je 2005. godine u Banjaluci, gradu u kojem materijala za protest nikada ne nedostaje. Sastav čine Željko Žilić, Miloš Lučić i Petar Runjaić, a njihovi tekstovi mješavina su svakodnevnice, društvene i političke situacije, sa underground prizvukom.

Svoj prvi album pod nazivom “Verbalni kontakt 51”, momci su izdali krajem 2006. godine, a za nekoliko mjeseci će svojim fanovima predstaviti drugi album koji se bavi istom tematikom, ali na veseliji način.

Protiv čega protestujete?

Željko – Uvijek smo bili u protestu prema okolini u kojoj se nalazimo. Nikad nisamo bili onaj protest tipa “Oni su ovo, oni su ono…”, već smo koristili puno ime i prezime. Uvijek smo govorili ono što mislimo. Ne bojimo se ničega. Nikada nismo imali nikakvih problema. Živimo u takvom društvu da svašta možeš očekivati, ali nemamo strah. Pravimo muziku kakvu volimo i izražavamo svoje nezadovoljstvo prema nečemu. Ako se nešto desi, znači da smo potrefili pravu istinu i da je to nekom zasmetalo.

Zašto baš hip hop?

Željko – Hip hop i punk su jedine dvije vrste muzike kojima možeš reći ono što misliš. To je nama kao tinejdžerima bio neki ventil kroz koji smo mi izražavali svoje nezadovoljstvo i sreću. To je jedina vrsta muzike koja nam se sviđala i u kojoj smo mogli reći ono što mislimo.

Pero – Ja sam ovdje zato što ne znam pjevati, da znam pjevati bio bih folk pjevač i zarađivao pare (smijeh).

Koliko je teško snimiti album?

Željko – Svi radimo, studiramo. Kada imamo vremena sjednemo, družimo se i tako nastaju pjesme. Tako da se snimanje drugog albuma razvuklo na period od šest godina. Prvi album je izašao u avgustu 2006., a ovaj smo planirali izbaciti 2012., mada smo to morali pomjeriti jer nismo imali vremena da odradimo produkciju. Promociju albuma planiramo raditi krajem februara ili početkom marta, u Domu omladine, pošto malo mijenjamo koncept. Nećemo više nastupati sa matricama već ćemo sa bendom. Imamo pet ljudi u bendu, sve smo matrice presvirali. Što se nas tiče, super zvuči.

Koliko se drugi album razlikuje od prvog?

Željko – To je otprilike ta priča koju i dalje guramo. Ista priča samo ozbiljnije razmišljanje. I dalje se držimo svoje socijalne niti i problema u društvu, ali sad više radimo na šaljiv način. Što se tiče pjesama s novog albuma, za koje smo snimili spotove, vidim da se ljudima dosta sviđaju. “Dobro Jutro” je ozbiljna pjesma, a “Šta ima u tvom kraju” je već malo veselija i više na šaljiv način objašnjava lošu situaciju u gradu, društvu i državi. Mislim da smo našli dobar kompromis između ozbiljne tematike i veselih ritmova. Inspiracije ne može ponestati, jedino vremena može.

Da li planirate nastupe u narednom periodu?

Željko – Ne želimo da se razvlačimo na sve strane. Kada završimo album, uradićemo tu promociju u Banjaluci, a onda ćemo sa bendom obići sve gradove.

Pero – Ljudima je bolje kada imaš bend. Kada tri čovjeka blebeću na bini uz matrice, to nije zanimljivo. Sa bendom je već druga priča. Atmosfera je bolja.

Da li se od ove vrste muzike može nešto zaraditi?

Pero – Ne. Radimo čisto iz ljubavi. Kao prvo u ovoj vrsti muzike ti nemaš publiku, kao drugo, čim nemaš publiku, malo ti ljudi dolazi na nastupe i slabo te ko zove. Puno vremena trebaš ulagati u muziku, ali ne donosi prihode. Zato smo ovaj album i odlagali šest godina.

Da li je moguće u Banjaluci organizovati festival hip hop muzike, kao što je na primjer Demofest za rok bendove?

Željko – To postoji u Tesliću, festival se zove “Naša stvar”. Jedan dan je hip hop, drugi rok i reggae. Tu je bilo dobrih izvođača. Iz Srbije su bili Fantastična četvorka, Marlon brutal i mi smo par puta nastupali u Tesliću. Interesantno je to da je u manjim gradovima veća publika. U Derventi nam je dolazilo oko 150 ljudi.

Pero – Prije je bilo više tih hip hop dešavanja. Dok su radili Hrvatski kulturni centar i Geto, bar je jednom u dva mjeseca bio neki hip hop nastup ili žurka. U zadnje vrijeme toga nigdje nema. Ponekad dođe Ajs Nigrutin ili Prti Bee Gee, ali nema onih hip hop žurki koje su nekad bile. Sjećam se hip hop festivala u Prijedoru prije nekih 8 godina, svi sadašnji bendovi, od Elementala do Marcela i Vip-a, tamo su nastupali. Više nema tih grupnih dešavanja, sada su sve pojedinačni koncerti i tu bude oko 50 ljudi i to se potpiše kao propala žurka.

Zašto je posjećenost loša?

Željko – Zato što je Banjaluka iz grada roka prerasla u grad narodnjaka. Nisu muzičari krivi.

Petar – U Banjaluci imaš dva kluba koja puštaju alternativnu muziku, imaš Boom i DFK.

Željko – A ljudi ne idu u DFK jer je to kafana u kojoj je pivo 3.5 KM, a realno tu se rade koncerti za nas i ljude mlađe od nas. Od kuda njima 3.5 KM za pivo? U Domu omladine je limenka piva 2.5 KM, a ako je Dom omladine onda je to studentski dom, mjesto gdje dolaze mlađi ljudi koji možda imaju marku za pivo. Kod nas se neke stvari ne znaju prilagoditi svojoj svrsi. Gore stoje ljudi koji nemaju osjećaj za tako neke stvari i onda se sve samo posloži. Jeftinije je ići negdje gdje dreče narodnjaci.

Šta mislite o banjalučkoj muzičkoj sceni?

Petar – U porastu je. Što se tiče hip hopa stvarno ga je bilo u Banjaluci, ali je sve to zatajilo. Sad postojimo mi i Emby i Ministar, koji se sad vrte po MTV-u i svaka im čast za to. To je neki pomak, ali je bilo tih manjih bendova koji su jednostavno nestali. Ja bih više volio da u Banjaluci ima 30 bendova, jer čim je veća konkurencija, kvalitet je bolji.

Željko – Što se tiče urbane scene ima stvarno dosta rok bendova. Hip hopa nema.

Šta vam služi kao inspiracija? Šta slušate privatno?

Željko – Ja sve slušam. Mislim da svaki muzičar treba da sluša sve vrste muzike. Tek se tako možeš razvijati u svakom pravcu i dodati nešto novo svojoj muzici kako bi je učinio kvalitetnijom. Čovjek se zaglupljuje kada gleda samo ravno. Ovako uzmeš od svega po malo i napraviš nešto novo i kvalitetno, mislim da je to recept za dobru pjesmu.

Pero – I ne družimo se sa reperima (smijeh). Nekako su nafurani, svi.

Željko  – Mislim da smo mi jedini reperi koji nisu nafurani (smijeh).

Pero – Nekako su svi “Mi smo neko i nešto. Mi smo crnci”, a nisi niko i ništa. Nekada smo nosili široko, sada više ne.

Željko – Ja i dalje spuštam hlače, ali su malo uže (smijeh).

Sami snimate svoje spotove, kako izgleda taj proces?

Željko – Kadrovi u kojima sam ja su najgori, pošto nisam ja snimao (smijeh). Ja im objasnim da kameru drže ravno, a nikad nismo trojica u kadru. Spot za “Ako rolaš granje” smo snimili na putu do benzinske, da kupimo vino. Ponijeli smo malu kameru, a pjesmu snimili na telefon. Otišli smo ispod podvožnjaka u Budžaku, upalili pjesmu i snimili spot, a kamera je kružili između nas. Ja snimim njih dvojicu, Luča nas dvojicu i tako čitav spot (smijeh).

Pero – Sve je neplanirano.

Šta još možemo očekivati od Brutal Protesta?

Željko – Već krećemo raditi matrice za treći album, nećemo čekati da prođe šest godina da ga izbacimo. Drugovi smo čitav život, to radimo jer to volimo. To nam je sve trojici hobi, velika ljubav. To uvijek ide lagano svojim tokom.

Pero – Kada nas ljudi pitaju da li imamo neki pravac, da li smo orijentisani prema nečemu, bukvalno nemamo. Mi dođemo u studio, popije se piva, zezamo se i onda nešto smislimo, počnemo pisati. Ako se nekom od nas trojice to ne sviđa, onda to ne radimo. Zato nikad nije došlo do našeg rasipanja ili promjena u sastavu.

Šta bi poručili mladim reperima?

Željko – Vidimo da ima i mladih momaka koji su se počeli baviti repom. Šalju nam svoje pjesme. Jedna grupa iz Budžaka nam je poslala dvije, tri pjesme. Mislim da su 96 – 97 godište, a odlično repuju. Samo kad se sjetim naših prvih pjesama, one su bile dno, a ove njihove su stvarno super.

Pero – Samo ih neko treba pogurati, da se čuju.

Željko – Razmišljamo o tome, kada bude promocija albuma, da napravimo događaj koji će trajati čitav dan. Da tu budu radionice. Ja bih na primjer držao radionicu o tome kako se amaterski može napraviti spot, najbrže, najjeftinije i najkvalitetnije. Neko će pričati o tome kako se pravi muzika, kako se snima u studiju. Kontamo imati i crtanje grafita. To kada bude, pozvaćemo sve ljude koji žele nešto da nauče.