“Ženski” romani štete samopouzdanju čitateljki

Istraživanje Politehničkog instituta iz Virdžinije pokazalo je da literarni karakteri mogu negativno da utiču na samopouzdanje čitateljki.

Bridžet Džouns i brojne druge književne junakinje opsjednute kilažom morale bi da odgovore na mnoga nezgodna pitanja, tvrde akademici koji su otkrili da ženska literatura negativno utiče na samopouzdanje pripadnica ljepšeg pola kada je riječ o njihovom izgledu.

Novo istraživanje Politehničkog instituta iz Virdžinije pod nazivom “Da li me ova knjiga čini debelom?” (Does this book make me look fat?) objavljeno u žurnalu Body Image, analiziralo je “posljedice tjelesne težine junakinja i njihovih kompleksa na samopouzdanje čitateljki”. Zaključak je da bi “naučnici i zdravstveni radnici trebalo da budu zabrinuti zbog negativnih efekata”.

Koautorka studije Melisa Kaminski kaže da je sprovela studiju kada je primijetila da “razna istraživanja o fizičkom izgledu često proučavaju kako vizuelne slike mršavih žena negativno utiču na pripadnice ljepšeg pola, ali nijedno nije do sada istražilo kako tekstualni opisi fizičkog izgleda djeluju na samopouzdanje čitateljki”.

Istraživači su analizirali dva romana – “Nešto pozajmljeno” (Something Borrowed) Emili Grifin i “Dreaming in Blek and White” Lore Džensen Voker – u kojima heroine imaju “zdravu tjelesnu težinu” ali “nizak nivo sampouzdanja”.

Oni su adaptirali pojedine pasuse i stvorili po devet novih verzija za svaki roman, od mršave heroine sa visokim sampouzdanjem do punačke sa niskim samopouzdanjem. Te pasuse su razdelili među 159 studentkinja koje su nakon čitanja ocjenjivale različite dijelove svojih tijela i seksualnu privlačnost.

Kada se radilo o mršavoj heroini učesnice su se osjećale “značajno” manje seksualno privlačnim, a kada je riječ bila o junakinji sa niskim samopouzdanjem, čitateljke su bile “značajno zabrinutije za svoju težinu”.

“Naučnici i zdravstveni radnici bi trebalo da budu zabrinuti zbog efekata koje romani imaju na žensko poimanje sopstvenog tijela, naročito pošto to može da dovede do poremećajau ishrani i drugih zdravstvenih problema”.

Autori studije predlažu da se zapleti ženskih romana ubuduće koriste kao “sredstvo za intervenciju” u borbi protiv slabog samopouzdanja kod tinejdžerki, stvaranjem priča u kojima će junakinje koje se osjećaju nesigurno u svojoj koži tražiti podršku porodice i prijatelja.

“Neka otkrića do kojih smo Robert Magi i ja došli nagovještavaju da, kada bi čitateljke bile svjesne da se identifikuju sa junakinjom koja ima problem sa samopouzdanjem, mogle bi aktivnije da se uključe u borbu protiv negativnih efekata”, kaže Melisa Kaminski.

Autorka bestselera Kejti Ford nazvala je rezultate istraživanja “djelimično zabrinjavajućim”.

“Kada sam u mladosti čitala ljubavne romane izdavačke kuće ‘Mils & Bun’ plašila sam se da nikada neću biti jedna od tih užasno lijepih osoba i imati ljubavne veze poput njihovih. Dok sam pisala svoj prvi roman, moja heroina je namjerno imala ostatke maskare ispod očiju, neki kilogram viška i morala je da legne da bi navukla farmerke.

Htjela sam da ga napišem za žene koji nemaju idealne figure i da pokažem se lijepe stvari mogu desiti i ljudima koji ne izgledaju savršeno.

Bila bih zabrinuta da moji likovi negativno utiču na moje čitaoce ali ne bih mogla da izmijenim zaplet samo zato što on nekog čini nesigurnim… mislim da bi autori trebalo da pišu najbolje što umiju”.

Izvor: Blic.rs