Znameniti Banjalučani: Hamzaga Husedžinović, zaboravljeni gradonačelnik

Objavljeno: 30. 9. 2019 u 19:25h

Kako pričati priču o ljudima koji su svojim radom, trudom i ljubavlju ostavili dio svoje duše u gradu na Vrbasu, a ne sjetiti se njenog prvog gradonačelnika i „čuvara” Hamzage Husedžinovića?

Rođen je davne 1880. u takozvanoj Žutoj kući, porodičnom domu Husedžinovića, u blizini kasnije dobro poznate Crne kuće. Njegov otac Hamid posjedovao je pozamašan dio zemljišta, koji se otprilike protezao od današnjeg “Vodovoda” do Vrbasa, i niže Crne kuće do tadašnje Medrese.

Nakon diobe imovine s braćom, Hamzaga dobija zemljište u Petoševcima, na Tunjicama i na Rakovačkim barama. Pripala mu je i Žuta kuća i dio zemljišta uz Vrbas, na kome 1913. gradi kuću.

Na mjestu gdje je nekada bio ahar (dvorišna kuća), prema projektu arhitekte Josipa Vancaša, poznatog po projektima banaka, izgradio je kuću koja je svojom ljepotom i grandioznošću odudarala od drugih gradskih kuća. Za razliku od dotadašnjih turskih kuća, koje su se gradile povučene dublje u posjed, ova kuća je bila odmah uz ulicu, što je pokazivalo savremenost njenog vlasnika. Važila je za jednu od naraskošnijih kuća, kako po svojoj veličini i posebnom arhitektonskom uređenju tako i po enterijeru, na čije uređenje je potrošeno skoro koliko i na izgradnju.

Ciglana

Od jednog italijanskog industrijalca Hamzaga otkupljuje ciglanu, koja mu donosi veliki profit i stalnu finansijsku sigurnost. Koliko je prometa imala ciglana najbolje oslikavaju riječi koje je Hamzaga često ponavljao: „Svih sedmoro djece moglo bi živjeti u Parizu, a da ništa ne rade do kraja života”.

Po izbijanju Velikog rata 1914. godine Hamzaga dobija poziv za regrutaciju. Uspješno potkupljuje austrijskog ljekara i tako izbjegava učešće na frontu. Svoje mišljenje o dotad najvećem i najkrvavijem svjetskom okršaju opisuje riječima: „Za čije babe zdravlje da ja ostavljam svoje kosti na Galiciji?”

Po stvaranju Kraljevine Jugoslavije, to jest osnivanja Vrbaske banovine, sa 1928. na 1929. godinu, Hamzaga je izabran za prvog gradonačelnika Banjaluke. Tim povodom odlazi u Beograd u poklonstvenu deputaciju kralju Aleksandru Karađorđeviću. U pratnji njegove kćeri Ašide, kralj ga prima u dvoru, rukuje se i onako neobavezno reče: „Čujem u Banjaluci blato do koljena”. U tom trenutku Hamzagi je pao mrak na oči. Po izlasku iz dvora kćerki je rekao da bi mu lakše bilo da mu je neko prosuo pun lavor g..ana na glavu.

Po povratku u Banjaluku gradonačelnik užurbano počinje sa izgradnjom puteva. Kaldrmišu se i asfaltiraju ulice, uređuju parkovi i aleje, sve da bi se promijenila kraljeva kriva slika o zaostaloj turskoj varoši.

Doba blagostanja

U tom periodu, odmah do Hamzagine kuće, izgrađena je opštinska zgrada. Narod se poslije šalio da je gradonačelnik izgradio opštinsku zgradu pored kuće kako ne bi puno pješačio do posla.

Bilo je to doba blagostanja za Hamzagu i njegovu porodicu. Pored velikog imetka i ciglane, posjedovao je oko 30 kuća u tadašnjoj Banjaluci. Ali kako gospodin „slučaj“ ne miruje, Hamzagino upravljanje gradom se okončava. Razlog podnošenja ostavke bila je afera u kojoj je Hamzaga imao udjela.

Banjaluka 1941. godine pada pod ustašku vlast. U dojučerašnju opštinsku zgradu uselio se stožernik Viktor Gutić, odakle će odlučivati o sudbinama ljudi iz Banjaluke i njene okoline.

Stožernik traži od Hamzage da preuzme dužnost gradonačelnika. Bojeći se da u slučaju odbijanja ne postane sumnjiv novim vlastima, kako mu je rekao njegov zet dr Hasib Bušatlić, i plašeći se za svoju porodicu, polaže ustašku zakletvu i postaje gradonačelnik. Na ovoj poziciji neće ostati dugo. Zahvaljujući svom zetu doktoru, koji mu izdaje ljekarsko uvjerenje da ima slabo srce, Hamzaga napušta položaj gradonačelnika.

Hamzaga je jedan od potpisnika Muslimanske banjalučke rezolucije, kojom su muslimani zahtijevali da se prekine s nepravednim ubijanjem pravoslavnog stanovništva.

Poslijeratne godine

Kako se na našim prostorima brzo smjenjuju i vlasti i države, tako u Banjaluku 1945. ulaze partizani. Tih dana živio je Hamzaga na imanju u Zalužanima, gdje po njega dolaze pripadnici Udbe i odvode ga u Banjaluku. Otpočinje sudski proces u kom su se smjenjivali mnogi svjedoci, većinom instruisani da govore protiv Hamzage, dok su neki govorili onako kako je bilo.

Od onolike imovine ostavljena mu je samo kuća. Ni nju ne bi dobio da nije bilo tužioca Veljka Đorđevića, koji nije zaboravio Hamzagino dobročinstvo i stipendiju koja mu je omogućila studiranje pravnih nauka. Htio je da mu se bar na neki način oduži. Godine koje slijede donijeće puno teškoća i muka Hamzagi Husedžinoviću.

Svi njegovi bivši radnici sa ciglane dobili su zaslužene penzije, a on je za to pravo bio uskraćen. Da bi preživio teške posljeratne godine bio je prinuđen da prodaje kućni namještaj, ćilime i sve što je godinama sticao.

Često se mogao sresti ispred hotela „Palas” kako u kaputu poderanih lakata sa pijace nosi svežanj sira i kantu mlijeka. Posljednje dane života provodi u svojoj kući, u sobi sa pogledom na Vrbas, u kojoj umire 1958. godine. Smiraj je pronašao na banjalučkom groblju Stupnica.

Izvor: Srpskainfo

Facebook Twitter Preporuči na Viberu
Kopirati

Nema komentara

Sakrij sve komentare

Prikaži komentare

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

Promo

Copyright. Sva prava zadržana. Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici sa koje je sadržaj preuzet.