Zadužio Banjalučane: Španski kralj spasao 16 osuđenih na smrt u Veleizdajničkom procesu

Kralj Alfonso XIII nikada nije bio u Banjaluci, ali je svojim gestom zadužio generacije građana grada sa Vrbasa.

Alfonso XIII, čije ime nosi jedna od najljepših ulica u centru grada, rođen je 17. maja 1886. godini u Madridu.

Foto: Goran Šurlan/RAS Srbija

Svoga oca Alfonsa XII nije zapamtio, jer je preminuo prije njegovog rođenja. Alfonsova majka Marija Hristina, habzburška princeza, vladala je zemljom do sinovljevog punoljetstva. Kada je 1902. napunio 16 godina, Alfons XIII stupa na vladarski presto Španije.

Kako i priliči, uskoro je počela potraga za bračnom drugaricom i životnom saputnicom. Za novu kraljicu, plave engleske krvi, odabrana je Viktorija Evgenija od Batenberga, ali vjenčanje u maju 1906. nije proteklo onako kako su mladenci planirali. Na svadbenu povorku bačene su bombe, koje pukom srećom nisu dovele do smrtnih gubitaka.

Alfonso i Viktorija imali su šestoro djece. Mnoga od njih bila su bolesna, pa je pitanje nasljeđa prestola u Španiji bilo upitno.

Vrijeme u kojem je Alfons vladao bilo je veoma teško za Španiju. Vodila je mukotrpne borbe u Maroku. Nakon regrutacije rezervista, izbile su masovne demonstracije. Ova pobuna ugušena je u krvi, nakon što je ubijen vođa Fransisko Ferer. Rat s Marokom je povoljno okončan zahvaljujući pomoći Francuske.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata Španija je bila neutralna zemlja, iako je određene naklonosti gajila prema silama Antante. Upravo u tom periodu Alfonso XIII će pokazati svoje iskreno prijateljstvo prema srpskom narodu, učinivši jedan gest koji će ga svrstati među najveće prijatelje Srba.

“Veleizdajnici”

Kako bi se osvetili Srbima za Sarajevski atentat, austrougarske vlasti sprovode niz od 17 veleizdajničkih procesa. Jedan od njih, ujedno i najveći, vođen je u Banjaluci od novembra 1915. do  marta 1916. godine. Glavni zagovornik i kreator procesa bio je austrougarski general Sarkotić. Na optuženičkim klupama našlo se 156 „veleizdajnika”, dok je za njih 16 određena smrtna kazna. Pomilovana su samo maloljetna lica i trudnice.

Među tim „veleizdajnicima” našle su se ličnosti iz svih sfera ondašnjeg društvenog života – poznati profesori, sveštenici, ljekari, trgovci, činovnici… Pored prvoosuđenog profesora istorije Vasilja Grđića, na optuženičkoj klupi mogli su se vidjeti ljudi različitih shvatanja, a poslije i različitih životnih puteva i sudbina. Među njima treba svakako pomenuti poznatog istoričara Vladimira Ćorovića, profesora i direktora Banjalučke gimnazije Vasu Glušca, cijenjenog kulturnog radnika i političara Atanasija Šolu, Stevana Žakulu, čije ime predstavlja sinonim za međuratno Srpsko sokolsko društvo, Ristu Stefanovića, kasnije člana KPJ i učesnika NOR, i mnoge druge.

Kako su oči javnosti tih dana bile fokusirane na Banjaluku, vijesti o procesu brzo su stigle, za to vrijeme neoubičajeno, u mnoge evropske zemlje. Ubrzo se počelo pričati o nepravednom procesu koji ima samo jedan cilj – okriviti Srbe.

Činjenica da je Austrogarska ovim procesom pokazala da je na izdisaju, poslužila je mnogim državama da se uključe u sam tok procesa. Pored Vatikana, i Amerika, Britanija i Fracuska pronašle su svoj interes u Banjalučkom procesu. Na kraju, zahvaljujući energičnom zalaganju srpskog diplomatskog kora, vijest dolazi u Španiju.

Pomilovanje

Saznavši za ove nemile događaje, kralj Alfonso XIII šalje više pisama austrougarskom caru Karlu I, sa nadom da će presuda biti poništena. Kako je Karlo I bio vrlo naklonjen španskom dvoru i samoj Španiji, velikoj katoličkoj državi, prihvata Alfonsov savjet i smrtne kazne preinačava u doživotne. Zahvaljujući Alfonsovom zalaganju, 16 smrtnih kazni je preinačeno u doživotne robije, dok su mnogi osuđenici dočekali kraj rata i konačno oslobođenje 1918. godine.

Osuđeni na smrt

Daljnji život španskog kralja bio je veoma buran i nepredvidiv. Poslije sloma diktature generala Prima de Rivere, kralj Alfonso XIII pokušava da sastavi vladu i zavede parlamentarizam. Nailazi na nezadovoljstvo naroda, a sve to dovodi do prvih slobodnih izbora u Španiji, koji ukazuju kralju da je nepoželjan. Kralj abdicira 28. jula 1931. u korist svoga sina Huana Karlosa.

Za vrijeme izgnanstva kralj doživljava težak udarac. Njegov vjerni prijatelj general Fransisko Franko postaje šef države i okreće leđa svom prijatelju u njegovom nastojanju da se vrati na čelo monarhije.

Svoje posljednje dane provodi u Rimu, u „Gran” hotelu, gdje od posljedica srčanog udara umire 28. februara 1941. godine. Posmrtni ostaci španskog kralja preneseni su 1980. u kraljevsku kriptu u manastiru Eskori, gdje i danas počivaju.

Nažalost, slobodu nisu dočekali svi „veleizdajnici”. Njih petorica su za vrijeme procesa svoju dušu ispustili u zatvoru, ozloglašenoj Crnoj kući. Tamo je i nastala rečenica koju je prije odlaska na onaj svijet izgovorio „veleizdajnik” Dragoljub Kesić, a koja se i danas zadržala među Banjalučanima: „Javite Srbiji da je volim”.

Oproštaj

Dok je tijelo španskog kralja spuštano u grobnicu u Rimu, u Banjaluci i cijeloj Bosanskoj Krajini zvonila su zvona sabornih crkava kako bi odala posljednju poštu velikom monarhu i iskrenom srpskom prijatelju Alfonsu XIII od Španije.

Povodom stogodišnjice od pomilovanja viđenijih Srba u Veleizdajničkom procesu, kraljevini Španiji uručen je Zlatni grb Banjaluke, a ovim priznanjem Grad se još jednom zahvalio za očuvanje života nepravedno osuđenih za čiju sudbinu se posebno zauzeo kralj Alfonso XIII.

Jedna od najljepših banjalučkih ulica, koja nosi ime velikog srpskog prijatelja, dobila je i spomen ploču na kojoj je ispisano nekoliko riječi o humanom gestu španskog monarha.

Izvor: Srpskainfo/ Nataša Telebak