Slovo o Deniju

U Banjaluci je umro u 82. godini i u ovom gradu sahranjen Danilo Popržen. Znao sam ga i zvao, kao i drugi, Deni.

Deni nije bio glumac, već glumčina. Nije bio čovjek već ljudina. Spadao je, riječju, u galeriju mojih omiljenih i dragih ljudi koji se, i u slučajnom susretu, dočekuju i ispraćaju sa – osmijehom.

Ma koliko ovo djelovalo patetično, Deni je najzaslužniji što će, kao takav, ostati u mom srcu i sjećanju. A kada je o prošlosti riječ, svi moji susreti sa Denijem, bilo privatni ili “službeni”, su nezaboravni. Kada sam ga, svojevremeno, zamolio za intervju (objavljen u “Večernjim novostima”) rekao je kroz osmjeh:

“Nisam ja interesantan jer ima boljih i većih glumačkih imena od mene. Igram u Narodnom povremeno, epizodne uloge jer sam odavno u penziji.”

Skromni i dobri Deni mi je ispričao svoju životnu i glumačku “storiju” od koje bi literati mogli napraviti čitani roman.

Sjećam se detalja iz tog intervjua kada je ispričao da je, dok je kao slobodni glumac bio u Zagrebu, dobio manji stan. Uručeni su mu papiri Udruženja filmskih radnika Hrvatske. A sve se dogodilo uoči rata i raspada Jugoslavije. Deni je napustio Zagreb, došao u Banjaluku, ali se nikada nije uselio u Savsku ulicu.

Deni je bio ponosan na još jednu činjenicu. Zadnje godine života stanovao je na njemu omiljenom Laušu.

“Nas sa Lauša zovu i Laušanerima, ali se ne ljutimo. Naprotiv”, govorio je moj dobri Deni.

Životne okolnosti ga nisu mazile. To dobro znam jer smo iskreno drugovali. Zato mu poručujem:

DENI MIRNO SPAVAJ!

Banjaluka.com / Autor: Slobodan Pešević