Šikman o slučaju dječaka vezanog za banderu: Nasilje oca nad sinom jedan od najčešćih oblika porodičnog nasilja

Nakon što je u Banjaluci uhapšen muškarac osumnjičen da je zbog porodičnog nasilja vezao svog maloljetnog sina za banderu, o ovom slučaju oglasio se profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjaluci dr Mile Šikman, upozoravajući da je riječ o jednom od najčešćih oblika porodičnog nasilja.

Podsjećamo, slučaj su policiji prijavili građani koji su svjedočili događaju na Laušu, a snimak incidenta ubrzo se proširio društvenim mrežama.

Komentarišući ovaj događaj, Šikman je naveo da se radi o obrascu nasilja koji je mnogo prisutniji nego što statistike pokazuju.

“Nažalost, svjedočimo jednom od veoma čestih oblika porodičnog nasilja. Relacioni odnos otac-sin i sin-otac, od kojih je prvi izvršilac, a drugi žrtva, drugi je najčešći odnos odmah poslije partnerskog nasilja. Tako je svaki peti slučaj nasilja u porodici na ovoj relaciji”, istakao je Šikman.

Fizičko kažnjavanje djece ne može biti opravdano vaspitnim razlozima

Prema njegovim riječima, godišnje se prijavi više od 200 ovakvih slučajeva, dok je stvarni broj vjerovatno znatno veći jer veliki dio nasilja ostaje neprijavljen.

“Godišnje se prijavi preko 200 ovih slučajeva, što implicira da je tamna brojka daleko veća ako uzmemo u obzir da se ova djela u velikom broju slučajeva i ne prijavljuju. Upravo je navedeni događaj izašao iza četiri zida i dobio efekat javnosti, što ponovo aktuelizuje ovu temu”, rekao je on.

Šikman naglašava da fizičko kažnjavanje djece ne može biti opravdano vaspitnim razlozima.

“Bilo da se radi o “vaspitnoj mjeri” koja uključuje fizičko nasilje od strane očeva ili nasilju sinova prema očevima, radi se o društveno neprihvatljivom ponašanju. U prvom slučaju očevi zloupotrebljavaju roditeljsku dužnost, a u drugom sinovi određene životne okolnosti”, naveo je profesor.

Prekidanje međugeneracijskog prenosa nasilja

Govoreći o mogućim rješenjima, Šikman ističe da se borba protiv porodičnog nasilja ne smije svesti samo na kažnjavanje počinilaca, već da prioritet mora biti prevencija.

Kao prvi korak navodi prekidanje međugeneracijskog prenosa nasilja.

“Mnoga istraživanja sugerišu da se nasilni obrasci usvajaju u porodici. Tamo gdje su očevi nasilni, sinovi kasnije preuzimaju taj obrazac, dok djevojčice veoma često preuzimaju ulogu žrtve, jer je i majka bila žrtva”, upozorio je Šikman.

Posebno je naglasio značaj edukacije o nenasilnom roditeljstvu, ističući da fizičko kažnjavanje nije prihvatljiv način vaspitanja djece.

“Roditelji djecu veoma često vaspitavaju po modelu koji su usvojili od svojih roditelja. Vaspitanje se može ostvariti na mnogo načina, bez ikakvog fizičkog kažnjavanja”, rekao je on.

Prepoznavanje i otklanjanje faktora rizika

Treći važan segment odnosi se na prepoznavanje i otklanjanje faktora rizika koji doprinose nasilju u porodici.

“Ono je prije svega rezultat različitih faktora društvene sredine, ličnosti prestupnika i kombinacije socijalnih patologija. Tamo gdje se sastanu kriza i neimaština, alkoholizam, kocka ili zloupotreba opojnih droga, uz određene lične osobine, siguran su put u disfunkciju porodice”, naveo je Šikman.

Zaključio je da krivičnopravno kažnjavanje mora ostati krajnja mjera, dok je zadatak društva da stvori uslove za zdravu i funkcionalnu porodicu.

“Na koncu, kao krajnje sredstvo dolazi krivičnopravno reagovanje i kažnjavanje. Društvo prethodno treba da učini sve kako bi stvorilo podsticajno okruženje za zdravu i funkcionalnu porodicu. To je imperativ koji treba postaviti kao prioritetan cilj”, poručio je Šikman.

Izvor: Mondo