Samo jedna škola u Banjaluci ima logopeda

Objavljeno: 20. 10. 2018 u 11:20h

Dok broj djece s poteškoćama u čitanju i pisanju raste, mnogim školama u Republici Srpskoj su vezane ruke zbog nedostatka logopeda, a učitelji nisu dovoljno stručni da sami rade sa učenicima koji imaju simptome disleksije.

Kako je za “Nezavisne” rekao Miroslav Popržen, predsjednik Aktiva direktora osnovnih škola banjalučke regije, bio je samo jedan logoped u jednoj banjalučkoj osnovnoj školi, ali čini mu se da je i on otišao.

“Koliko mi je poznato, nijedna banjalučka osnova škola nema logopeda, a samo jedna škola ima defektologa i to je to, koliko znam, kada su u pitanju ti stručni saradnici. Kada djeca imaju disleksiju ili neke druge poteškoće, učitelji se bore sami, a uključe se pedagozi”, kaže Popržen.

Ipak,  iz resornog ministarstva kažu da u OŠ “Aleksa Šantić” radi diplomirani defektolog logoped.

U istočnoj Hercegovini je stanje bolje kada je u pitanju pokrivenost škola logopedima jer više od polovine škola ima logopeda barem na pola norme.

“Neke škole imaju cijelu normu, neke pola, učitelji imaju stručnu pomoć logopeda i u izvještajima su baš naveli da ima dosta djece sa kojima je potrebno raditi. Mi smo riješili taj problem među prvima i svaka veća škola to ima”, kaže Dragan Mrdić,  predsjednik Aktiva direktora osnovnih škola Hercegovine.

Zakonom o osnovnom vaspitanju i obrazovanju nije propisana obaveza angažovanja logopeda u svakoj školi, nego je zakonom propisano da stručne poslove u školi obavljaju stručni saradnici – pedagog, psiholog, defektolog, odnosno specijalni edukator – rehabilitator, socijalni radnik i bibliotekar.

“Uslovi za sistematizaciju radnog mjesta drugog stručnog saradnika u osnovnoj školi precizirani su Pravilnikom o finansiranju osnovnih škola. U skladu sa ovim pravilnikom, svaka škola koja ima 24 odjeljenja može Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta sistematizovati radno mjesto psiholog, defektolog/logoped ili socijalni radnik, u skladu sa svojim potrebama”, kažu iz Ministarstva prosvjete i kulture RS.

Dodaju da svaka škola, u skladu sa navedenim propisima, samostalno utvrđuje broj vannastavnih radnika, način njihovog prijema i raspoređivanja, i to donošenjem odgovarajućeg akta i uz prethodnu saglasnost Ministarstva.

Napominju da su usluge logopeda djeci školskog uzrasta dostupne u domovima zdravlja, kao i centrima za obrazovanje i vaspitanje djece sa smetnjama u psihofizičkom razvoju.

Udruženje “Ja” pomaže i Skypeom

Djeca sa disleksijom teško se prepoznaju u školi, a zbog needukovanosti nastavnog kadra za ovaj poremećaj, kada posumnjaju, učitelji ih često upućuju Udruženju disleksičara “Ja”, kroz koje su dosad prošle na hiljade djece.

“Dešavalo se da nam školski logoped pošalje djecu jer on nije imao materijala da ustanovi disleksiju, pa onda zamislite kakvo je stanje jer u obrazovnom sistemu ne postoji nikakav mehanizam prepoznavanja i podrške”, kaže  Andrej Jovandić, predsjednik Udruženja “Ja”, prvog takvog u BiH.

Takva djeca imaju poteškoće u savladavanju čitanja i pisanja jer prilikom pisanja često izostavljaju slova, pišu ih naopačke, ne prepoznaju grafeme, mijenjaju slova, izostavljaju brojeve, premještaju mjesta ciframa…

Zbog toga često bivaju neshvaćena iako su vrlo inteligentna, a zbog neprilagođenog nastavnog procesa  takva djeca se često okarakterišu kao lijena ili nespretna.

Prema Jovandićevim riječima, prepoznavanje i intervencija su potrebni još u predškolskoj dobi, ali ne postoji nikakav mehanizam prepoznavanja i podrške.

“Simptome treba prepoznati u predškolskom uzrastu, a pri upisu u školu to bi se moglo prepoznati i dijagnostikovati kod logopeda, ali kod nas toga nema. Postoje testovi koje mi u  Udruženju imamo i prilagođeni su našem govornom području gdje se već u predškolskom uzrastu problem može prepoznati”, kaže Jovandić.

Ističe da, prema istraživanjima Evropske asocijacije disleksičara, u zemljama našeg govornog područja po razredu  imaju dva-tri učenika sa simptomima disleksije.

Mjesečno im dolazi desetak novih mališana sa simptomima disleksije.

“Imamo fenomenalnu saradnju sa učiteljima, ali i roditeljima, koji su čak i kod druge djece često znali prepoznati pojavu disleksije, i to u sedmom razredu”, kaže Jovandić, koji kaže da su ga zvali roditelji iz FBiH da predaje nastavnicima.

Budući da je i sam disleksičar, a majka, koja mu pomaže pri radu, ima bogato pedagoško iskustvo, oboje imaju zavidno znanje u ovoj oblasti, a i lično iskustvo, te na hiljade knjiga i razne testove koji mogu pomoći u shvatanju ove problematike.

Udruženje se samo finansira i nema čak ni svoje prostorije, zbog čega roditelje znaju čak i putem Skypea ohrabrivati i pomagati da budu podrška svojoj djeci.

Kako uočiti smetnje

Mirjana Simić, logoped, kaže da u posljednje vrijeme ima veliki broj djece sa smetnjama pri čitanju i pisanju, i to često ide zajedno.

“Treba napraviti razliku između problema čitanja i pisanja i nesavladane tehnike pisanja i čitanja. Sama smetnja ne može u potpunosti da se otkrije i utvrdi negdje do trećeg razreda iako neki simptomi već postoje.  Neinformisanost građana i manjak  logopeda u našem sistemu obrazovanja doprinose problemu da se pravovremeno reaguje”, kaže Simićeva.

Dodaje da problemi u čitanju mogu da se otkriju i ranije jer nije u pitanju sam proces čitanja, odnosno prevođenja slova u glas, jer takva djeca imaju i druge specifične simptome poput orijentacije u prostoru, što se prenosi i na papir.

“Njih opisuju kao djecu koja su dosta lijena ili nespretna i to može da se primijeti dosta ranije, već u periodu vrtića. Sistem obrazovanja  je takav da već u prvom razredu rade obradu određenih slova, u drugom se već očekuje da oni to prepoznaju. Smatram da u tom prvom razredu treba pustiti djecu i tek u drugom  raditi temeljnu obradu slova i te početne vježbe čitanja”, kaže Simićeva.

Dodaje da je problem i u tome što nema dovoljno stručnih saradnika koji bi im pomogli  na način da djeca malo više vremena provode  učeći slova i čitanje.

“Te neke  početne faze, prema mom mišljenju, bivaju preskočene. Nekako sve se  to očekuje i od roditelja. Dijete kasnije može imati problem, jer mu ne ide, pa ispadne da to ne želi”, kaže Simićeva.

Dodaje da se danas više govori o ovoj problematici i roditelji to često sami prepoznaju, a problem je što logopeda ima malo i ne mogu da obuhvate svu djecu.

Jedna majka je ispričala da njena kćerkica od sedam godina kada piše riječi miješa slova, čak i kad piše svoje ime.

“Potražila sam privatno logopeda, da joj pomogne, jer se bojim da će poslije biti kasno. Trudim se da imam strpljenja kad kćerkica piše i da joj dam podršku”, rekla je ova  majka.

Izvor: Nezavisne/ Ljiljana Radić

Facebook Twitter Preporuči na Viberu
Kopirati

Nema komentara

Sakrij sve komentare

Prikaži komentare

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

Promo

Copyright. Sva prava zadržana. Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici sa koje je sadržaj preuzet.

/drustvo/samo-jedna-skola-u-banjaluci-ima-logopeda/||claudebot