Privremeni Tvrtko i usputni Kulin ban: Banjaluka u srednjovjekovnom spomeničkom takmičenju sa Sarajevom (Foto)

U strogom centru Banjaluke kod Narodnog pozorišta Republike Srpske ove godine biće otvoren Park knjige u kojem je podinut spomenik vladaru iz srednjeg vijeka Kulinu banu.

To je prvi spomenik Kulinu banu u BiH, potvrđuje Dejan Došlić viši asistent na Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci.

Otkriva da za period vladavine Kulina bana nemamo mnogo izvora, a da je vladar, osim po čuvenoj Povelji, ostao upamćen po izreci “Od Kulina bana i dobrijeh dana”, koju su skovali najvjerovatnije Dubrovčani.

“Vladari srednjovjekovne Bosne inače nisu ostali dublje upamćeni u narodnom pamćenju, ali je ime Kulina bana ipak ostalo poznato, ne samo na području današnje BiH. Kulin ban je sinonim za neki početak, starinu i dugo trajanje, zato se u slobodnom govoru za nešto što traje dugo ili je davno počelo, kaže da je još od Kulina bana”, pojašnjava Došlić.

Kulin je svakako najpoznatiji po svojoj Povelji Dubrovniku, od 29. avgusta 1189. godine, koja je izdata na hrišćanski praznik Usjekovanje glave Sv. Jovana Krstitelja. Dio ove povelje, ali “preveden” na moderniji srpski jezik, ispisan je na postolju na kojem se nalazi Kulinova statua u Banjaluci.

“To je prvi sačuvani dokument pisan na srpskom narodnom jeziku (starosrpskom). Uz Hilandarsku povelju monaha Simeona (Stefana Nemanje), Miroslavljevo jevanđelje, ovo je jedan od najstarijih tragova naše pismenosti (koja je naravno mnogo starija). Značajan je i ktitorski natpis bana Kulina, kada je sagradio crkvu. Ovo je takođe jedan od najstarijih, ako ne i najstariji, ktitorski natpis na srpskoj ćirilici”, kaže Došilć.

Autentične kopije Povelje bana Kulina – originali se nalaze u Dubrovniku i Sankt Peterburgu – i 166. stranica Miroslavljevog jevanđelja izložene su od 2018. godine u Banjaluci, u holu Narodne skupštine Republike Srpske.

Povelja bosanskog bana Kulina jedan je od najstarijih južnoslovenskih pisanih dokumenata uopšte, a govori o odnosima bana i ondašnje Dubrovačke republike. Počinje ovim riječima: “U ime Oca i Sina i Svetog duha. Ja, bosanski ban Kulin, obećavam Tebi kneže Krvošu i svim građanima Dubrovčanima da ću vam biti pravi prijatelj od sada pa do vijeka”. Povelju je potpisao pisar Radoje navodeći tačan datum kada je nastala.

Radi se, kako bi se to danas reklo, o “garantnom listu” kojim ban dubrovačkim trgovcima obećava bezbijedno poslovanje na svojoj teritoriji. Spomenik posvećen povelji, koja se u novijoj bošnjačkoj istoriografiji naziva “rodnim listom državnosti BiH”, nalazi se i u Tuzli.

Očekivano je da gradnja spomenika u Banjaluci i intepretacija Kulinovog nasljeđa i povelje izazove novu rundu u takmičenju oko toga “kome pripada istorija srednjovjekovne Bosne” (tada bez Hercegovine koja se zvala Hum).

Međutim, istoričari baš i nisu uključeni u ovaj talas gradnje spomenika niti u istorijske rasprave. Bar ne toliko koliko političari jesu i to oni najmlađi.

Podsjećamo da se, u istom kontekstu, na drugom kraju Banjaluke, u blizini Kastela i Ferhad-pašine džamije gradi park u čijem središtu će biti postavljena statua Tvrtku I Kotromaniću (1338-1391).

Inicijativa i ideja za podizanje spomenika banu Kulinu i Tvrtku stigla je proše godine od gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića koji je izrazio mišljenje kako Banjaluka “nema dovoljno bista i statua”.

“Takmičarska” nota pojačana je nakon što je u Sarajevu takođe spomenički odata počast ovom vladaru. Stanivuković je tada gradonačelnici Sarajeva odgovorio da će Banjaluka “ispraviti nepravdu” i sagraditi spomenik Tvrtku i banu Kulinu, gratis.

“Nastavljajući praksu prekrajanja istorije putem spomenika, političko Sarajevo svjesno izbacuje puni naziv titule kralja Tvrtka, te ne navodeći narod i ostale zemlje kojima je vladao svjesno zbunjuje javnost u cilju političke propagande”, rekao je gradonačelnik misleći na dio iz povelje o krunisanju ovog kralja (koja se takođe nalazi u Dubrovniku) u kojem se spominju Srbi.

Ipak ove mlade političare (i istoričare) iz dva najveća grada RS i FBiH ponešto i spaja. Gradonačelnika Benjamina Karić svoju namjeru da podigne Tvrtku spomenik u Sarajevu sprovela je prilično egzotičnim administrativno-pravnim alatima.

Spomenik je u suštini postavljen privremeno kao dio izložbe jer Komisija za zaštitu spomenika nije dala saglasnost.

“Sigurna sam da će naš Tvrtko ostati tu zauvijek, a 25 tona nije lagano, čak i da ga neko pomisli skloniti. Tvrtko ostaje”, poručila je Karić.

Njenog kolegu u Banjaluci takođe mnogo ne zanimaju dozvole niti evenutalni konkursi na osnovu kojih bi se dobila najbolja spomeničko-parkovska rješenja posebno kada je riječ o istorijskim ličnostima za koje je teško utvrditi kako su stvarno izgledale (nisu sačuvane slike niti freske Tvrtka Kotromanića, a pogotovo ne bana Kulina).

Nezvanično se mogu čuti strahovanja da ovakav način podizanja spomenika “preko noći” na nasumično odabranim lokacijama ne dovede Banjaluku u situaciju da trpi iste one prigovore i povremena ruganja koje trpi Skoplje, glavni grad Sjeverne Makedonije, koje je u jednom talasu izgradnje koju je sponzorisala država dobilo niz “antičkih” spomenika i građevina.

Sve se gradi na brzinu i na osnovu privremenih ideja, ali se gradonačelnik o izgradnji i istorijskom kontekstu, saznajemo, ipak jeste konsultovao sa istoričarima sa Univerziteta u Banjaluci. Za sada kritičkih glasova, bar javno, nema.

Istoričar Zoran Pejašinović jeste reagovao na gradnju još jednog spomenika u istom talasu – onog koji će biti posvećen žrtvama Veleizdajničkog procesa.

Pejašinović je uputio otvoreno pismo gradu i gradonačelniku kritikujući što nije sproveden “ni čestit konkurs”, niti su angažovali kakvog ozbiljnog vajara po pozivu, nego je dato i dozvoljeno projektantu tog kompleksa da cijelu priču svede, kako istoričar kaže, “na usputnu dosjetku”.

Isto je sa Tvrtkom i Kulinom koji su praktično naručeni kao stavka u okviru javne nabavke od firmi koje su dobile posao izgradnje pomenutih parkova.

Izvor: Mondo / Autor: Željko Svitlica / Foto: Slaven Petković