Priča ratnog invalida: Ostao bez šake, invalidninu daje za kiriju, da bi se prehranio prevozi robu na pijaci

Boško Kalaba (58) u ratu je ostao bez šake i dijela rebara, te već 25 godina u kolicima prevozi stvari kako bi zaradio za hranu, jer svu invalidninu daje za kiriju.

Boško je invalid pete kategorije koji svako jutro dolazi na tržnicu i sa sobom gura kolica za prevoz robe u nadi da će njegova pomoć nekome trebati.

Foto: Siniša Pašalić

Iako je već 25 godina na rubu egzistencije, kaže da pomoć nije tražio ni od koga, ali da je uvijek bio spreman pomoći.

“Došao sam u Banjaluku iz Livna prije 25 godina i od tada živim ovako. Rano sam ostao bez majke i oca, ali sam u ono vrijeme dobio posao u opštini i tamo radio do rata. Poslije se sve promjenilo, živim od danas do sutra, ali polako gubim snagu i ne znam koliko ću još moći ovako” – priča Kalaba, koji robu na tržnici prevozi sa jednog kraja na drugi i to za jednu ili dvije marke.

Koliko će taj dan imati posla nikada ne zna, pa dnevna zarada može biti 10 ili 15 KM, ali nekada i ništa.

Boško živi kao podstanar, za kiriju daje 150 KM mjesečno, a kada tome doda režije i troškove za lijekove, iznos prelazi njegovih 190 KM invalidnine.

Bori se, kaže, dok ima snage, ali polako mu i nje nestaje, jer godine i rane uzimaju maha.

“Polako me stižu godine, boli me svaka kost i rane, ne znam koliko ću moći ovako. Nisam nikada tražio ničiju pomoć, jer nisam takav čovjek, ali sada više nemam snage da se borim sam. Tražiću krov nad glavom, svoj radni staž i sve ono što mi pripada, tužiću na kraju ovu državu za koju sam se borio” – priča Kalaba.

Od porodice nema nikoga. Da se ženi nije mogao, jer nikada nije imao od čega, tako da se njegov život svodi se na tržnicu i na to da li će išta zaraditi i šta će jesti.

Upravo ova priča sa banjalučke tržnice samo je još jedna u nizu slika i prilika kako danas žive borci i kako im država vraća to što su se borili.

Foto: Siniša Pašalić

Poslije svega, kaže, sanja o tome da ima svoj krov nad glavom, kako bi mirno proveo bar starost i imao šta jesti u danima kada više ne bude imao snage da radi.

“Ne znam šta mi prvo treba kada nemam ništa. Sve mi treba, a najviše krov nad glavom. Zahvaljujući ovoj tržnici imam jedan obrok dnevno i nekada nešto zaradim, zato sam ostao ovdje, inače nemam ni jedan razlog. Šta će biti kada ne budem imao više snage da radim, ne smijem ni da pomislim” – priča Kalaba.

Ovaj heroj, kako ga na tržnici nazivaju, pomoć do sada nije tražio ni od koga, ali je sada bio primoran obratiti se humanitarnom udruženju „Ruka pomirenja“ koje se bori sa vjetrenjačama, pokušavajući borcima i starim ljudima riješiti stambeno pitanje.

Međutim, teško im ide, jer država i grad, kažu, nemaju sluha za ovakve probleme, ali se ipak nadaju da će Kalaba i hiljade ljudi poput njega jednom doći na red.

Život u manastiru

Boška Kalabu život ni prije rata nije mazio. Rano je ostao bez roditelja, a već u svojoj osmoj godini bio je prepušten sam sebi.

Odgajala ga je baka, a dio života proveo je i u jednom manastiru. Starješine manastira zapazile su ga dok je na livadi čuvao stado, te ga pozvali sebi i tu neko vrijeme školovali.

Obećanje od grada

Dok Kalaba kreće u borbu za krov nad glavom, iz Gradske uprave poručuju da im je upravo to i prioritet.

Za pomoć borcima, porodicama poginulih boraca i ratnim vojnim invalidima u budžetu Grada za 2018. godinu planirano je dva miliona maraka koji će biti utrošeni za stambeno zbrinjavanje, sufinansiranje troškova liječenja, za održavanje spomenika i druge različite projekte.

“Najviše novca 775.000 KM, biće izdvojeno za rješavanje stambenih pitanja korisnika boračko-invalidske zaštite. Još pola miliona namjenjeno je za sufinansiranje troškova liječenja, sahrana i nabavke udžbenika djeci poginulih boraca” – kazao je načelnik Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Dragomir Keserović.

Izvor: Blic/ Tanja Vukomanović