Priča o banjalučkoj “Plavoj crkvi”

Objavljeno: 29. 4. 2019 u 11:21h

Prošlo je već skoro dvije decenije otkada je u centru Banjaluke podignuta “Plava crkva”, kako je mnogi nazivaju (u Srpskoj ulici preko puta hotela Talija).

plava crkva

Međutim, mnogi Banjalučani ne znaju da se radi o ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi, te da je ista sagrađena na mjestu gdje se prije Drugog svjetkog rata nalazila stara, mnogo manja od ove današnje, ukrajinska crkva, koja je srušena 1944. godine u toku bombardovanja grada. “Plava crkva” je počela da se gradi 1998. godine kada je crkveno zemljište vraćeno vlasnicima. Ona nije do kraja završena i mnogo toga treba da se uradi, između ostalog oslikavanje unutrašnjosti, ali za vjerske obrede i liturgiju crkva ispunjava one najosnovnije uslove. Paroh “Plave crkve” je Miroslav Krnješin, a na ovoj službi je od 2001. godine. Iako ima puno obaveza, izdvojio je vrijeme da u razgovoru s novinarom Buka magazina javnost upozna sa radom i istorijatom svoje parohije, ali i sa onim moralnim i etičkim načelima kojima bi ljudi trebalo da strijeme. A to su istina, ljubav, hrabrost i uljudnost, upravo ono sa čime je današnja civilizacija moglo bi se kazati u deficitu.

Otkada je prisutna Vaša parohija na ovim prostorima?

Naša parohija je osnovana 1910. godine. Tada su se Ukrajinci, koji su doselili na ovo područje, tek počeli snalaziti na ovim područjima. Pošto nisu imali svoje vjerske hramove obratili su se svom mitropolitu Andreju Šeptickom u Ukrajini, koji je posredstvom sebi bliskih sveštenika počeo da organizuje rad parohija i ovdje u Prnjavoru, Devetinama, Staroj Dubravi, Derventi, Banjaluci. Banja Luka je nosila titulu parohije, ali svoje sjedište je imala u Kozarcu, jer nismo imali svoga prostora ovdje. Parohija je obuhvatala područje od Gradiške i Topole, pa sve do Banjaluke. Tek 1930. kupljeno je zemljište i u Banjaluci. To je mjesto gdje se nalazi sadašnja crkva. Prva mala crkva osveštana je 1931. godine, ali ona je 1944. srušena prilikom bombardovanja.

Kada je započela gradnja ove nove “Plave crkve”?

Revizijom urbanističkog plana Banjaluke pred sam rat 1989. godine saznalo se da je nad crkvenim zemljištem trebala da bude izvršena eksproprijacija i da su predvidjeli da se tu izgradi nekakav objekat. Tu je postojao jedan manji objekat gdje se obavljalo bogosluženje i kada je naša vjerska zajednica saznala da bi zemljište moglo biti praktično oduzeto, založili su se i uspjeli da zadrže crkvenu svojinu. Jedan dio je ipak oduzet, ali na ovom koji je ostao izgrađen je parohijski centar i crkva. Realizacije izgradnje počela je 1998. godine, kada je dobijena građevinska dozvola i udaren temelj za buduće radove, a dalje radove smo nastavili krajem 2008. godine.

Ko vam je pomogao da se izgradi crkva?

Mi smo mala zajednica i poslije rata naši vjernici nisu mogli sami da sakupe novac. Naravno, sakupilo se nešto, ali sasvim simbolično. U susret nam je izašlo Ministarstvo prosvjete i kulture i Sekretarijat za vjere RS. Od njih smo dobili iznos od 90.000 maraka. Veoma značajnom donacijom gradnju je pomogla i njemačka dobrotvorna organizacija Kirche in Not; takođe svojim donacijama su pomogli grad Banja Luka, naša dijaspora iz Kanade i Australije, naši vjernici, te Križevačka eparhija koja je obezbijedila ostala neophodna sredstva. U početku smo imali nekih problema, tačnije sa tadašnjim sekretarom za vjere, jer su nas miješali sa rimokatoličkom crkvom. Tada se vidjelo koliko nas zapravo malo ljudi, pa i institucije poznaju i prepoznaju.

Kolika je ukrajinska zajednica danas?

Prije rata bila je znatno veća jer je u posljednjih trideset godina prepolovljena. Po nekim našim statistikama i crkvenim dnevnicima, mi smo imali oko 7000 vjernika, a danas imamo oko 3000. Tu podrazumijevamo područje Dervente, Prnjavora, Prijedora, Gradiške, Čelinca i Banjaluke, gdje su vjernici okupljeni u deset parohija.

Nekada je postojalo proslavljeno KUD Taras Ševčenko. Šta je danas sa njim?

To društvo je dosta nazadovalo poslijednje vrijeme. Imali su svoj prostor u ulici Bana Milosavljevića koje je društvo koristilo još od sedamdesetih godina, ali morali su iseliti iz njega. Problem je što je za vrijeme i poslije rata otišlo ono najmlađe stanovništvo koje je nekada i činilo takva društva. Omladina je bukvalno otišla trbuhom za kruhom. Ovo nije slučaj samo kod Ukrajinca nego i kod ostalog stanovništva. Međutim pošto je broj Ukrajinaca jako malen i taj odlazak je mnogo vidljiviji. Tako da je ovdje ostalo naše mahom staro stanovništvo, dok je mlađe odlazilo na zapad. U Kanadu se, recimo, odlazilo najviše. U posljednje vrijeme, ponajviše u toku rata, najviše je stradala Kozaračka parohija koja je nekada imala 1300 vjernika dok ih je danas oko tri stotine.

Jeste li zadovoljni brojem ljudi koji dolazi na liturgiju?

Nikada ne mogu reći da sam zadovoljan time. U urbanoj sredini se osjeća taj veći uticaj nepovezanosti sa parohijskom zajednicom i crkvom. Vjernička praksa je dosta mala. Ipak, ljudi dolaze. Hram je otvoren, kako se ono kaže, za sviju. Nedjeljna bogosluženja su u 11 sati i dođe tu tridesetak do pedeset vjernika. Tu su i neke druge aktivnosti, kao što su katekizam za one koji žele da saznaju nešto više o vjeri. Bude tu do petnaestak osoba. Kao što rekoh, hram je otvoren za svakoga. Interesovanje postoji i kod turista. Prije neki dan posjetili su nas turisti iz Turske. Mi nemamo pokazati mnogo toga, jer hram još nije završen. Istina, on jeste s vanjske strane u većem dijelu završen, ali unutrašnji dio još nije. Treba da se oslikaju zidovi hrama i da se tu još mnogo detalja unese koji bi ukazivali na našu tradiciju i kulturne vrijednosti.

Mnogi misle da se radi o pravoslavnom hramu?

Ukrajinska grkokatolička crkva, čijoj tradiciji pripadamo, potiče od srednjovjekovne pravoslavne crkve, tačnije Kijevske, a kasnije i Lavovske mitropolije, koja je 1596. godine napravila ujedinjenje sa Svetom stolicom i na taj način obnovila jedinstvo sa zapadnom crkvom, koje je nestalo raskolom u 1054. godini. Budući da je u punom jedinstvu sa Svetom stolicom, naša crkva je katolička (što ne znači da je rimokatolička), a ujedno je i pravoslavna jer je sačuvala sve svoje izvorno pravoslavno bogatstvo. Znači, radi se o jednoj tradicionalnoj parvoslavnoj crkvi koja je u potpunom jedinstvu-sopričastiju, euharistijskom zajedništvu, sa rimokatoličkom crkvom i drugim nama sličnim istočnim katoličkim crkvama. Termin grkokatolički nastao je tek 1772. godine, pa od tada naša crkva nosi taj naziv, ali on možda ne pokazuje u cijelosti ono što mi zapravo jesmo. Međutim, mnogi koji nas tumače možda malo toga znaju o vjeri i hrišćanstvu. Većina ne poznaje osnovne razlike, imaju neka poluznanja i poprilično su neinformisani kada je riječ o tim religijskim osnovama. Osim toga naša parohija zajedno sa drugim parohijama u BiH ulazi u sastav Križevačke eparhije, koja u sebi okuplja sve vjernike grkokatolike u Hrvatskoj, Sloveniji i u BiH.

Možda bi vi kao sveštenik najbolje mogli uputiti laike u te stvari i naučiti ih?

Mogu reći da smo u ovih par godina u mnogo boljem položaju nego u onom ranijem periodu. To je očito jer imamo izgrađen hram, ali nećemo nikoga vući za rukav da ulazi u njega. Za naše bogosluženje znaju biti zainteresovani i ljudi koji nisu Ukrajinci, ali jesu grkokatolici. Dođu tu ponekad rimokatolici i pravoslavci. U svakom slučaju, naš hram ima svoju svrhu, koliko god vjernika ga posjećivalo. Ali mi kao crkvena zajednica suviše smo mali da bismo mogli u polju promovisanja uraditi išta više od ovoga sada.

Izvor: 6yka.com / Autor: Ernest Bučinski

Facebook Twitter Preporuči na Viberu
Kopirati

1 komentar

Sakrij sve komentare

Prikaži komentare

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Komentari na clanak: Priča o banjalučkoj “Plavoj crkvi”

  1. Banjalučanin

    U tekstu kažete: “Budući da je u punom jedinstvu sa Svetom stolicom, naša crkva je katolička (što ne znači da je rimokatolička), a ujedno je i pravoslavna jer je sačuvala sve svoje izvorno pravoslavno bogatstvo.” Znate, kada bih pokušao da objasnim običnom laiku na vaš način to bi zvučalo “napolju pada snijeg ali je baš dobra ova plaža na kojoj izgoreh od sunca”. Književno rečeno – oksimoron a narodski – dvosmislenost. Nemam ja ništa protiv vaših ubjeđenja ali vi pripadate unijatskom pokretu i niste dio Svete i Apostolske Pravoslavne Crkve. Dolazite iz bratske Ukrajine ali ne priznati od Svete Apostolske i Pravoslavane Ruske Crkve nego od skoro priznate Ukrajinske Crkve od strane Vaseljenske Crkve i Svete Stolice ali ne od drugih Pravoslavnih Crkava. Dakle, uz dužno poštovanje prema čovjeku, ja ovde skrećem pažnju da mi tj Srpska Pravoslvna Crkva kao i Ruska Pravoslavna Crkva, Grčka Pravoslavna Crkva kao i druge, nismo u nikakvom Kanonskom ili bilo kom drugom odnosu sa Vašom crkvom i vjerom.

    Prikaži/sakrij komentare

    Prijavi komentar

    Spam
    Reklama
    Vrijeđanje

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

Promo

Copyright. Sva prava zadržana. Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici sa koje je sadržaj preuzet.