Pada cijena, pada cijena, udala se Lepa Brena! (Foto)

Stariji su nam govorili: priče su ili u kafani ili na pijaci. Tamo ih tražite!

A ako je ta kafana na pijaci? I to na sred-srijede pijace? Ako u nju svraćaju i dobavljači i tezgari i šaneri i čistači i penzioneri i alkosi i beskućnici? Onda to više nije priča nego roman.

Tako je i sa birtijom siromašnog naziva „Goran-G“ koju drži Mira Grbić na banjalučkoj stočnoj pijaci. Naziv jeste siromašan, da, ali je, srećom, sadržaj čudo jedno!

Domaća kafa i rakija.

Pasulj i paprikaš.

Ćevapi i topla prasetina.

Uz prepoznatljiva kafanska dobacivanja.

“Ima li salate uz paprikaš?” – pita jedan.

“Ima ako naručiš” – odgovara Mira.

Donosi kafu i rakiju, ugleda aparat i notes i sama počinje:

“Kolegica moja rodila prije dvije večeri. Ima 36 godina, ali će morati dati dijete u Trn. Djetetu se ne zna ćaća. Voljela je da popije, a u kući nema struje. Dobija samo 90 maraka mjesečno. Ja joj mogu dati još stoju, ali je to nedovoljno. I zato mora dijete dati u dom. A mala je kao anđeo” – priča Mira, okreće se na drugu stranu odakle se čuje nova porudžbina: Jedan kupus, srednja ćevapa i natopider dobro lepinju…

Napolju je steglo. Mrzlo. U sedam je bilo minus dvanaest. Za tezgama svi umotani u nekoliko slojeva vune i futrovanog. Džaba. Kažu da im se zima uvukla u kosti. Dosta su tri ledena jutra, pa da se do avgusta ne mogu otkraviti. Na buvljaku je gužva, ali ni ona neće dugo trajati.

“Nedjeljom se još i nabere nešto posla, ali ostalim danima slabo. Januar je presudio. Bilo je hladno, baš hladno. Cijeli dan smo stajali na stiroporu. Ako to ne radimo, noge se zalede. Rakija i kuvano vino „idu“, ali ne pijem” – kaže Tatić koji na svom štandu prodaje sitne alate, ključeve šarafcigere.

Tri koraka dalje je Slaviša koji na podu prodaje noževe. Na buvljaku je četiri godine i nema mnogo lijepih riječi ni za zimu ni za pijacu.

“Ljudi nose sve iz kuće i prodaju, jer nemaju hljeba jesti. Ja sam ovdje četiri godine, ali samo nedjeljom. Ostalim danima ni ne treba dolaziti, jer nema posla. Prodajem samo noževe. Može ponešto da se zaradi, ali treba puno da se priča. Ljudi su teški. Pijaca je mjerilo ljudskog karaktera” – kaže Slaviša.

I zaista – na tezgama ili na prostirkama nalazi se sve – dijelovi kućnih biblioteka, odjeća i obuća, vrata i prozori, komadi namještaja i ukrasnog pribora, servisi za ručavanje, kasetofoni, televizori, radio-aparati, plinski rešoi, narukvice. Sa jedne tezge dopire reklama: Pada cijena, pada cijena, udala se Lepa Brena! Priđeš bliže – cijena niže!

“Sve to ljudi iznose iz kuća i prodaju. Drugačije ne mogu da prežive. Ne pričam o šanerima ili švercerima kojih ima i koji prodaju sve i svašta. Pričam o običnim ljudima koji skupe to nešto prnja iz kuće i dođu ovdje da ih prodaju za 10 ili 20 maraka. Ali, to im je dovoljno samo za danas” – priča Slaviša.

Na pijaci je tek nešto druga prilika. Prodavača je manje nego inače. Studen ne da. Tek pokoji gepek otvoren i u njemu izloženi pasulj, slanina, bundeve, kiseli kupus. Jedino rakija dobro ide. Valja se nekako ugrijati.

Gužva je jedino na „mliječnom“ dijelu pijace. Bake stavljaju zamrznute piliće u „izlog“ – na kartonsku kutiju ili plastičnu gajbu, nude se jaja, sir i mlijeko. Prodavačice bježe od izjava i foto-aparata, a deset minuta kasnije ipak su toplije.

“Mislili smo da ste inspekcija. Oni stalno dolaze, nešto slikaju i zapisuju. Ne daju nam da radimo, a mi jedva dnevno da zaradimo 20-30 maraka. Niko nije ovdje došao od radosti, nego ga je muka natjerala. Penzioneri prave najviše problema. Nemaju para i idu od tezge do tezge. Probavaju sir kod mene, pa kod komšinice, pa sa druge strane. I tako se najedu” – dodaje Snježana i lagano pocupkuje, s noge na nogu.

Vraćam se u bircuz.

Za mnom ulazi „gospođa srednjih godina“.

“Je li, Nado, je l’ istina da ti nisi dala samo onome ko je tražio?” – dobaci jedan od trojice iz ćoška.

“Šta te briga! Tebi ne bi dala da me pitaš u svakom danu svaki sat” – odbrusi Nada i na vrata.

Naručujem kafu, rakiju i pasulj.

Kafa, domaća, vrela, jaka.

Rakija još bolja.

Pasulj gust, sa slaninom i rebarcima. Neću salatu, jer mi jedan rekao da se salata uzima samo kada je glavno jelo loše.

Izlazim iz bircuza u podne.

Nigdje živa roba.

Pijaca je pusta, prazna. Nema ni šanera.

Hvatam bus i krećem prema drugoj pijaci.

Zasjedanje je u toku.

Izvor: Srpskacafe