Nezaposlenost nije jedini razlog: Banjaluku napušta sve više porodica sa natprosječnim primanjima

Državni posao, vlastita firma, čak i direktorska pozicija nisu garancija za ostanak u Banjaluci, jer iz grada odlazi sve više porodica sa natprosječnim primanjima.

Iako je nezaposlnost i dalje vodeći razlog odlaska stanovništa iz Banjaluke, ali i cijele BiH, više nikako nije jedini. Mnogo je onih koji se spremaju da napuste ovaj grad uprkos tome što imaju stalno zaposlenje i dobru platu.

Statistike i podaci o odlasku ljudi postaju sve crnje, a u posljednje vrijeme više nije bitno da li ste zaposleni i koliku platu imate. Nije bitno ni da li je u pitanju student, vozač, ljekar ili direktor, svi pričaju o odlasku preko grane.

Činjenica da kofere pakuje mnogo ljudi sa sigurnim primanjima i državnim poslom, nimalo ne uliva nadu da će biti bolje.

Na put u Njemačku odlučio se Slaviša N. (35) koji sa suprugom već ima ozbiljne planove.

“Nije više bitno koliko imate novca, ovdje ne vrijedi ni to. Radim u jednoj privatnoj firmi na mjestu direktora marketinga, imam platu 2.500 KM, a znate li ko u Njemačkoj ima toliku platu? Čistačice” – rekao je Slaviša.

Kaže da je ovdje dostigao vrhunac što se tiče karijere i da dalje od ove pozicije nema.

“Za ljude koji žele da napreduju ovdje nema budućnosti. Smatra se da je veliki uspjeh sjesti u fotelju nekog javnog preduzaće i ne raditi ništa. To za mene nije uspjeh već gubljenje vremena” – isprčao je ovaj Banjalučanin, dodajući da za suprugu, koja je medicinska sestra, ovdje nema nikakvih uslova.

“Sada imamo novca da budućem djetetu obezbijedimo pristojnu budućnost, ali šta ako se to promijeni? Neću da gledam kako mi dijete lijepi plakate i skuplja odbijenice da bi nekada dobio posao koji zaslužuje “– kaže on.

Ankete koje pokazuju da više od polovine mladih ljudi želi da zauvijek napusti Banjaluku, samo su dio cijele istine koja je mnogo tamnija.

Banjalučanin, koji nije želio da mu pominjemo ime, zaposlen je u javnoj instituciji kao programer, ali ne želi više da gubi vrijeme.

Kao jedan od najboljih studenata Elektrotehničkog fakultete odmah je dobio posao na kome jako malo radi i ne dolazi do izražaja.

“Radim neke stvari koje bukvalo mogu da rade ljudi sa srednjom školom. U posljednjih pet godina zaboravio sam i ono što sam znao sjedeći ovde. Nudio sam im svoje ideje, projekte, ali svi su me odbijali” – ispričao je ovaj momak, dodajući da je već spremio kartu za Ameriku, i to u jednom pravcu.

Kaže da je grad propao u političkom, ekonomskom, privrednom, ali i ljudskom smislu.

“Kada u Americi vide nekog natprosječno inteligentnog oni mu daju svu pažnju, opremu i novac kako bi mogao nešto da uradi i stvori. Ovdje samo čujem „boli te briga, imaš državni posao“” – dodaje on.

Na iseljavanje zbog nezaposlenosti već smo se navikli. Učestalio se i odlazak visokoobrazovanog kadra, ali činjenica da odlaze zaposleni ljudi i kompletne porodice, pokazuje koliko je stanje u gradu i cijeloj zamlji zabrinjavajuće.

Ovo više nisu ekonomski problemi, nego socijalni, odnosno muke cijelog društva, smatra sociolog Dragana Aleksić.

“Veliki udar na grad jeste iseljavanje visokoobrazovanih ljudi koji su mogli dati svoj doprinos razvoju, međutim, još je veći udarac kada počne da odlazi sloj ljudi koji je do sada vjerovao da će ovde biti bolje” – kaže ona, dodajući da su ljudi generalno nesrećni, a za to nije zadužen samo novac i posao.

“Vjerujem da se mnogi pitaju zašto neko ko ima dobar auto i svoju firmu želi da ide i rinta. Upravo je to naš problem, što još od komuniznam nisu navikli da rade i zadovoljavaju se malim uspjesima” – smatra Aleksićeva.

Ostaju neambiciozni

“Neko ko ovdje radi za 2.000 KM i ambiciozan je, a vani može da zaradi 4.000 evra neće mnogo razmišljati. Takvi ljudi odlaze, a ostaju oni koji se zadovoljavaju ovim standardom, i jednostavno ne žele da rizikiju. Prije svega, moramo znati da na Zapadu ne cvjetaju ruže i da ne uspije svako ko ode, a upravo to ostavlja neke ljude ovdje” – zaključuje Aleksićeva.

Izvor: Srpskainfo/ Tanja Vukomanović