Čolina godina: I banjalučki koncert karika u lancu njegovog trijumfa (Foto)

Zdravko Čolić trijumfalno je okončao godinu kojoj brojimo zadnje sate. Čola – kako ga svi od milja zovemo – napunio je na kraju ove godine šest “Arena” u Beogradu što nije pošlo za “rukom” nikome prije njega. Rekord nad rekordima, koji se sigurno neće uskoro srušiti. Čolu bi mogao nadmašiti samo Čola ukoliko se opet odluči na sličan poduhvat.

U niski koncerata koje je Zdravko održao u godini kojoj brojimo posljednje časove svakako spada i ono nezaboravno veče posvećeno Banjalučanima 31. maja. Tada je “gorio” Kastel od Čoline “vatre” dobrih nota, vrhunske zabave i ogromne energije i ljubavi. Njegove prema fanovima i – obrnuto.

Zdravko Čolić je beogradsku seriju u šest nastavaka počeo 29. novembra – na dan koji smo nekada praznovali u bivšoj zajedničkoj državi i u kojoj je Čola rođen. Kao i brojne generacije poslije čovjeka koji je dobrano zašao u sedmu deceniju života. U osvrtu na prvi Bg koncert poznati i priznati novinar i publicista Petar Peca Popović je zapisao i ovo:

“Baš 29. novembra, kad je ovaj rijaliti započeo, svojevremeno smo praznovali državu u kojoj smo rođeni, odrastali, školovali se, družili, učili dobroti, kako se voli čovjek i poštuju ljudi čitavog svijeta. Živjeli maštajući o vrijednostima koje će nas naučiti boljima”.

A onda Peca Popović poentira:

“Na toj teritoriji kojoj je punih 35 godina dominirao jedan danas toliko sporan i raskrinkan suveren (Tito op.naša). Zdravko Čolić je bar deceniju duže neporeciv. Ličnim primjerom dokazuje da istinske vrijednosti mogu biti iznad svih novonastalih nacionalnih i političkih nesporazuma. Ta izuzetnost se ne odnosi samo na njegov glas i pjesme koje raduju generacije, već je utemeljena na njegovoj dobroti, pristojnosti i gospodstvu koje danas imaju dragocjena terapijska svojstva. U vremenu opšteg ogorčenja, razočarenja, malodušnosti i spremnosti na opštu predaju, upravo na prostorima te države rođene jednog davnog 29. novembra divno je vidjeti da postoji ličnost koja toliko ljudi različitih godina može nasmiješiti, razgaliti i pridobiti za dragovoljce kolektivnog hora. U zemlji neprestanog klizanja, rijedak je primjer čuvara ljudskosti što se ne kvari”, zapisao je Popović proizvodeći Čolu pjevača za narod(e).

Potpisnik ovih redova ponosan je na činjenicu da se sa Čolom više puta družio. “Povezao” nas je Miro Mandić, Zdravkov brat od tetke, koji je sredinom 70-tih prošlog vijeka bio dopisnik “Večernjih Novosti” iz Mostara.

Na fotografiji: Čola, autor ovog teksta i Čolin menadžer.

U vrijeme kada sam služio vojsku u mostarskom “Sjevernom logoru”. Kad god je dolazio u Mostar Zdravko me je “izvlačio” iz kasarne, a onda smo kod Mirine majke išli na domaći ručak, koji smo u maju-junu začinili sa najljepšim trešnjama u Mandićevom dvorištu u mostarskom predgrađu Potoci. Nažalost, rat u BiH je učinio svoje: kuća Mandića je srušena do temelja, a moj veliki prijatelj Miro Mandić iznenada je preminio prije dvije godine u Rimu, gradu u koji je izbjegao sa suprugom Višnjom.

To saznanje dobio sam od Zdravka Čolića kada je gostovao u Banjaluci.

Banjaluka.com / Autor: Slobodan Pešević