Biljana Nedić slikarka, sportista i pjevačica: Nisam srećnica, samo sam uporna (Foto)

Biljana Nedić, članica banjalučkog Košarkaškog kluba invalida Vrbas, najperspektivniji sportista u kategoriji lica s invaliditetom u 2012. godini u RS, toliko je talentovana, svestrana i puna poleta da bi joj pozavidjeli i oni koji imaju savršeno zdravlje.

Pored toga što je jedina žena u klubu i što je, kako ističe, jedina žena sportista s invaliditetom u RS, godinama se uspješno bavi slikanjem i pjevanjem. Pošto zbog arhitektonskih barijera nije ostvarila želju da završi fakultet na Banjalučkom univerzitetu, zaposlila se u Tvornici obuće “Bema”, čiji joj je direktor Marinko Umićević pružio veliku podršku.

“Sitacija kod nas je prilično teška. Ipak, radim i zarađujem za sebe. Da nema toga ne znam kako bih uspijevala, jer od države imam samo 80 KM. Ne mogu reći da sam srećnica, ja sam samo uporna i slijedim svoje želje, snove i ambicije. Mnogo puta je jako teško, ali bože moj, svako ima svoje breme u životu, moramo ga naučiti nositi”, navodi Nedićeva.

Priznaje da je jako teško igrati košarku s muškarcima i parirati im.

“Moja najveća nagrada je kada mi moji saigrači nakon utakmice čestitaju, jer su oni mnogo jači i viši od mene. Igram beka i moj najveći uspjeh u igri je kada dobro odradim blok i igrača koji sa mnom igra dovedem do koša da poentira”, objašnjava ona.

Kaže da je košarka za ljude s invaliditetom više od sporta, kao jedan vid rehabilitacije.

“Sport nam je jako koristan s obzirom na to da smo vezani za kolica i da smo jako malo fizički aktivni, a tu je i razmjena iskustava na turnirima i, naravno, druženja koja se ne mogu opisati i dočarati. Ništa od toga ne bi bilo da nam nije našeg predsjednika kluba Marinka Umićevića, koji nam je i otac i majka”, navodi Nedićeva.

Talenat za slikanje prepoznala je još u srednjoj školi, i to slučajno, tokom jedne radionice. Tada je, priča, prešla samu sebe i skoro pa napravila svoju tehniku.

“Slikam na staklu s bojama za vitraž, ali radim sve osim klasičnog vitraža. Inspiraciju nalazim u ljudima, ne u stvarima, tako da je svaka slika u stvari posvećena nekoj osobi. Motiv zavisi od toga kako sam doživjela nekog, da li me je neko naljutio ili nasmijao ili sam se zaljubila, ali taj neko mora da izazove jaku emociju da bih ja to naslikala”, objašnjava mlada Banjalučanka, koja je već imala petnaestak izložbi, najviše u gradu na Vrbasu, ali je izlagala i u Trebinju, Doboju, Derventi, Podgorici i Kotoru…

Posljednju je otvorila protekle sedmice u Galeriji UDAS u Banjaluci. Pošto nema svoj prodajni prostor, kupce uglavnom nalazi na izložbama, koji po cijeni od 200 do 500 KM mogu sebi da priuštite njena umjetnička djela. Ikone, koje radi i po narudžbi, koštaju 120 KM.

Ni za pjevanje, kao ni za slikanje, nije se školovala, ali i na tom polju niže uspjehe.

“Radim sa Mirom Janjaninom i imam jednu snimljenu pjesmu, koja je bila premijerno otpjevana uz gitaru u emisiji ‘Kafanska’ kod Nebojše Kuštrinovića. Pjesma se zove ‘Biću ti sve’, pisala ju je moja prijateljica Marina Bulajić, s ostalo je Miro radio. To je jedna lijepa balada. Mira sam slučajno upoznala, zahvaljujući Marinku. Rekao mi je: ‘Ako znaš pjevati, super, radićemo, ako ne znaš, vrati se kući i heklaj, radi nešto što znaš”, govori Nedićeva kroz smijeh.

Nastupala je, priča, na nekim manifestacijama, a odnedavno je u ansamblu Zdravka Ćosića, pa je svoje umijeće pokazala i na njihovim koncertima.

Ne zna, kaže, šta joj je najveća ljubav – sport, slikanje ili pjevanje, jer se prepliću.

“Dopunjavam jedno drugim. Kada se iscrpim na terenu, onda odmaram uz slikanje i muziku i obrnuto. Energiju crpim od mojih prijatelja, roditelja i Marinka. To su ljudi koji me pokreću”, ističe ona.

Njeni uspjesi su, tvrdi, i uspjesi njenin roditelja, jer su je izveli na pravi put, ali i njenih prijatelja jer vjeruju u nju i govore joj da im je ona izvor pozitivne energije i neko ko ih pokreće da drugačije razmišljaju i cijene prave stvari u životu.

Zahvalna je, ističe, i Umićeviću, koji je prepoznao njenu borbu i volju i koji je tjera da ide naprijed.

Otkriva da je počela da se bavi i modelingom, ali želi da to još neko vrijeme ostane tajna.

“Hoću da pokažem svima da su ljudi s invaliditetom jednako važni i vrijedni članovi društva, da to nisu ljudi koji stalno nešto traže i kukaju i da nisu bolesni, da invaliditet nije bolest nego stanje. Ništa mi ne fali, samo malo više vremena. Ponekad pomislim da mi ni dan koji traje 48 časova ne bi bio dovoljno dug”, dodaje Nedićeva.

Nada se uspjesima, a možda i udaji

Za razliku od većine ljudi, Nedićeva proteklu godinu, kao i svaku dosad, ocjenjuje kao uspješnu, jer stvari gleda sa pozitivnije strane.

“Svi gledaju šta ne valja i traže crno u svemu, ja ne. Bilo je teških trenutaka, ali ih zaboravljam. Sljedeća će, kažu, biti teška, ali ja ću je dočekati spremna. Nadam se da ćemo osvojiti NLB ligu. Vjerujem u svoj tim i znam da ćemo ostaviti srce na terenu. Nadam se dobrim nastupima, koncertima i da konačno pustimo pjesmu da svi čuju. Nadam se da ću uraditi još mnogo dobrih slika i da ću uspjeti izložiti negdje van BiH, a možda se i udam u sljedećoj godini”, poručuje s osmijehom Nedićeva.

Izvor: Nezavisne