Banjalučka razglednica iz kineskog Šenžena

Nekada su poštari – svih vrsta, nacija i boja – u svojim torbama (do)nosili pretežno pisma, razglednice, dopisnice, novčane i druge doznake. Toga se dobro sjećaju stariji čitaoci našeg portala.

I danas donosioci dobrih i loših vijest imaju pune ruke posla a kičme im savijaju neki drugi sadržaji. Pretežno su to razni računi za komunalne usluge, reklamni materijali a bogami i plave koverte sa mandatnim kaznama, sudskim pozivima i raznim neveselim sadržajima.

Evo i pitanja: kada ste vi dragi čitaoci kupili razglednicu kojih, bar u Banjaluci, više i nema u prodaji ili napisali pismo? Da odavno isčezle žute dopisnice i ne pominjemo. Prije rata, u onoj velikoj zemlji, čuveni sarajevski poeta i novinar Vlado Dijak napisao je i odaslao na hiljade dopisnica koje je ispisivao grafitnom olovkom sa istovjetnim završetkom: “Pozdravlja te Dijak Vlado što rakiju pije rado”. Treba li reći da ih je pisao iz – kafane.

Zašto ispisujem gornje redove? Kao šlagvort tehnološkoj revoluciji u komunikacionom sektoru. Papir su zamjenili mobilni telefoni. Bio je to pravi cunami sa globalnim posljedicama. Tako sam posljednju zvučnu i slikovnu razglednicu dobio iz dalekog Šenžena, gradu i regionu sa istoka Kine. E u taj se Šenžen prije mijesec dana zaputio mladi 19. godišnji Banjalučanin Neven Grujčić, sin uglednog ljekara-nefrologa dr Milorada Grujčića, mog prijatelja, koji je završni razred Gimnazije “odradio” u SAD. Budući da je zakasnio sa aplikacijom za neki od prestižnih američkih Univerziteta naš mladi sugrađanin nije sjedio skrštenih ruku.

“Kina mi je bila izazov. Želio sam upoznati ovu daleku zemlju, njihove ljude i običaje, hranu, da naučim bar malo jezik, da utvrdim engleski… Pomoću društevnih mreža našao sam za naše prilike prilično povoljan smještaj u jednom od brojnih hostela. Roditelji su mi pomogli da ovamo dođem. Letio sam od Zagreba do Amsterdama, pa dalje do Pekinga i na kraju stigao do krajnje destinacije. Sve u svemu daleke od mog grada deset i više hiljada kilometara-vazdušnim putem. Kada sam došao u ovu civilizacijsku džunglu prvi mi je u pomoć priskočio Sergej Vasiljević, naš Banjalučanin koji je ovdje uspješan teniski trener i nekoliko godina sa porodicom živi u Šenženu”, piše nam putem elektronske pošte naš sagovornik.

Neven je prije odlaska u daleku Kinu dobio obavijest da je primljen na Fakultet, jedna vrsta Sportske akademije, u španskom gradu Mursija. Brucoška godine na međunarodnom univerzitetu počinje u oktobru ove godine.

“Jednostavno sam želio da ne traćim vrijeme po kafićima i kladionicama kojima Banjaluka obiluje. Uz zahvalnost roditeljima i njihovu finansijsku pomoć došao sam u ovaj velegrad od oko 15 miliona stanovnika. I svakim danom se sve više snalazim prvenstveno zahvaljujući mom sjajnom domaćinu Sergeju i kineskim drugarima kojih svakodnevno sve više upoznajem i sa njima družim. Komunikacija i jezik su ovdje najmanji problem. Vremenska razlika između ovog i vremena u Banjaluci je sedam sati unaprijed a kao da je – svjetolosnim godinama. Šenžen, čuo sam, bio je 1980. tek malo naseljeno mjesto, a sada – čudo. Kažu da su ovdje prvo izgradili metro pa onda udarili temelje buduće svjetske metropole”, dodaje Neven u ovoj elektronskoj razglednici.

O Šenženu se dosta toga zna, a novo je da će to možde već naredne godine biti svjetski lider u proizvodnji i distribuciji “najpametnijih telefona”. Ovdje se nalazi sjedište kompanije Huavej. Ispred Samsunga i Epl-a. Novinar Zoran Stanojević tvrdi da “prema nekim procjenama čak 90 odsto svjetske elektronike proizvodi se, ne u Kini, već u Šenženu”.

Neven Grujčić je, nesumnjivo, napravio pravi izbor sa ovim (vele)gradom, do kraja njegovog boravka tamo očekujemo – nove razglednice.

Banjaluka.com / Autor: Slobodan Pešević