Moje

Slučajno naletih na neki meč u Jagodini prilikom kojeg je poznati nam mlađahni Srpski Vitez Sin “slavno i pobjedom” započeo karijeru nekakvog profesionalnog kikboksera.

Hajd’ sad da ne budem baš apsolutna kučka pa se ne obrušim na to “obijesno” dijete koje se pokušava u nečemu pronaći, a usput i na svu ostalu “pretalentovanu” djecu bogatih i slavnih koja su sad pa sad uspjela postati uspješni menadžeri, ambasadori, sportisti, pjevači, političari il’ šta god im duša zaište samo da ne plaču… Već da se osvrnem na prejezivu najavu za dolazak u ring ovog dječaka koja mi je zaparala uši i natjerala me da cijeli ovaj roman s mukom onog nepravdom potlačenog roba sa sviješću o teškom mentalnom i fizičkom ropstvu sopstvenog naroda, napišem.

Borbu je, uzgred pomenuću, svojim prisustvom bodrila njegova slavna i čuvena Srpska Majka, te kako ne mogu zamisliti da bi uopšte podnijela obrnut scenario ili kakav krvav nokaut svog mezimca, lakše mi je zamisliti da je sam koncept osmišljen s napomenom organizaciji da mu ne smije faliti ni dlaka s glave. Pa sve tako da se nastavi dok god se dobro ne izigra, dok god se mezimče bavi ovim sportom i dok ga ne prođe taj iznenadni pubertetski hir u kojem odmah i sad mora da bude pobjednik iako se nikada ovim sporotom nije bavio, neki glavni dasa i strašni mačo razbijač čija pesnica miriše na smrt, baš poput onih idola Žan Klodova Van Damova iz američkih akcionih filmova.

Dakle… borba u krvavom sportu, al’ da ne fali ni dlaka s glave …

Pa kako je to uopšte moguće?

Po meni jednostavno.

Uz pomoć jedne npr. bolje plaćene medijske kampanje u korumpiranim jeftinim banana državama, čiji su narodi, životi, mediji i prostori u nezvaničnom i neposrednom vlasništvu skorojevićke elite i tajkuna, i u kojoj će, za koru hljeba ili dvije, s neba pa u rebra skandalozno derište kojem smo praštali ispade pa i ovdje po Banjaluci (upravo jer nije jadno krivo zbog svog neznanja), odjednom postati šampion…

I to zato što je tako poželjelo, zato što mu se može i zato što mu se hoće…

I time će slavno, u stilu djece poznatih nam roditelja, započeti svoju uspješnu multitalentovanu karijeru krenuvši od samog vrhunca iste, bez ikakvog prethodnog uvoda, gdje će ostati da stoji sve dok ne preraste ulične tuče i dok se ne odluči “pretalentovati” u npr. uspješnog vlasnika noćnog kluba, ili još bolje – uspješnog biznismena.

I hajd’ sad, manje više nije ni bitno do kojih se razmjera moje maštovite pretpostavke o ovoj temi mogu razvijati, već da se osvrnem na tu prejezivu najavu koja mi i sad s nekim vrijeđanjem inteligencije i ljudskog dostojanstva odzvanja u glavi:

Nešto kao otprilike – “Veljko Ražnatović, sin Željka Ražnatovića Arkana i Svetlane Cece Ražnatović” … ponavljao je ko’ pod prijetnjom, zvučno ko’ uz fanfare, nesrećni voditelj tog meča. Voditelj kojeg je u stani/pani državi ko’ po lošoj sreći, zapalo da ovim poslom hrani svoju djecu i svojim glasom ovjekovječi rađanje mamine zvijezde, i da sve to još ponavlja prilikom svakog njegovog udarca i svakog osvojenog poena baš kao da je unaprijed znao da će on biti pobjednik.

I pazi sad, od cijele priče nije važno ko je u samom ringu, važno je čiji je sin! Sin mamin i tatin došao da pobijedi, a Bugarin je došao da izgubi i uopšte nije važno čiji je on sin. Niti on niti sin Mare, Joke, Zore koji pošteno radi ili trenira, a ipak nikada neće biti ni pobjednik, ni prvi, ni šampion, ni uspješan… Jer nikog, ali baš nikog nije briga za njim.

Elem, ova tri zvučna Srpska Imena do te su mjere ispunjavala dvoranu natrpanu beznačajnom svjetinom koja je popunjavala taj besmisleni prostor, da se sticao utisak da je kompletan događaj zapravo promotivna privatna žurka pomenute porodice na kojem Srpski roditelji Srpskim porobljenim masama predstavljaju, ni manje ni više, nego, jbt, – prestolonasljednika!

Ma ne bi mi kunem se ni zapelo za uho, šta me pa briga za tim derištem… Nek’ je živo i zdravo, da me nije stid pojeo u ime onih koji su pri zdravom razumu stvorili taj kompletan događaj i usudili se do ove mjere podcjenjivati sopstveni narod!

I kamen bi se postidio, a kamo ne prisutna politička elita Srbije, koja je, reklo bi se, pognute glave slušala ovaj pretenciozni cirkus iz prvih redova, pa kao i svaki put, kako dolikuje njihovom pozivu, ćutke progutala sve što se za progutati ima.

Sam finiš ove priče obilježila je Kraljica Majka slikama na Instagramu i ponosnim komentarom “moje”.

Šta tvoje?

Sa takvom odskočnom daskom i takvim predispozicijama diplomiralo, možda, na Harvardu? Uspješno u, ne daj Bože, volonterskom i humanitarnom radu? Ili barem usmjerno ka tome?

Ne brate. Njeno je u predvečerje poželjelo da bude pobjedink u boks meču, a preko noći to i postalo…

I to na očigled i opšte pre/ćutanje svih.

Ma dajte više, molim vas…