Ljekari joj davali mjesec dana života, a ona danas uživa u ljubavi i planira vjenčanje!

“Nakon hemoterapija bolovi su bili toliko nesnosni, da sam na momente željela da se sve što prije završi i da odem tamo negdje gdje, kako kažu, nema ni patnje, ni bola, ni nesreće… Ponekad sam morala da pužem do toaleta, jer nisam imala snage da hodam. Vukla bih se po podu, potom zastajala, odmarala koji minut, pa nastavljala. Znala sam i po 15 minuta da se mučim dok ne dođem do kupatila, a bilo je od mene na tri metra. Imala sam nepunih 40 kilograma…”

Ovako se prisjeća najtežeg perioda svog života Aleksandra Matić (30), kojoj prije devet godina ljekari nisu davali ni minimalnu šansu u borbi protiv zloćudnog karcinoma jajnika koji je bio metastazirao čak i na mozak.

Ova hrabra djevojke je, naime, sa svega dvadesetak godina prošla trnovit put od zloslutne prognoze koja je glasila – najviše mjesec dana života, do potpunog izlječenja u koje je, kako ističe, svo vrijeme potajno vjerovala.

A umjesto da kao svaka mlada djevojka njenih godina sanja o srećnoj budućnosti, ona se, nažalost, samo nekoliko dana nakon 21. rođendana suočila sa dijagnozom rak jajnika, trećeg C stadijuma…

U razgovoru za Srpskainfo, Aleksandra, koja od izbjeglištva iz rodnog Glamoča živi u Bukovcu kraj Novog Sada, kaže da je, bez obzira na svu golgotu koju je prošla, ipak osjećala da će dobiti svoju najtežu životnu bitku.

“Od malih nogu sam bila bolešljiva. Razni virusi i infekcije samo su se smjenjivali, a ljekari su sve to pripisivali nesvakidašnje slabom imunitetu. I nalazi su uvijek bili uredni. Međutim, stomak mi se jedne noći naduvao kao da sam u osmom mjesecu trudnoće, a onda se izduvao. Počela je i temperatura da mi raste i stvarno sam se uplašila, jer mi je već tada neki unutrašnji glas govorio da imam rak. Nakon pregleda i riječi “šta si do sad čekala”, tražila sam da mi kažu istinu i kao prasak groma odjeknule su riječi “najviše mjesec dana”, priča Aleksandra.

Ostala bez jajnika, materice, limfnih čvorova i trbušne maramice

Znala je šta to znači, pa ih je pitala da li ima neki zdrav organ za donaciju, bar da, ako već umire, pomogne nekom.

“Iako sam se potajno nadala da mora da postoji izlaz, mislila sam i o smrti. Slagaću ako kažem da se nisam bojala. Operisali su me i otpustili kući, jer nisu vjerovali u izlječenje. Nakon operacije sam ostala bez jajnika, materice, limfnih čvorova i trbušne maramice. Iako je rak metastazirao na mozak i na debelo crijevo, ljekari su savjetovali da ne idem na hemoterapiju, koja bi me, kako su prognozirali, zbog lošeg imuniteta odmah ubila”, ističe Aleksandra.

Međutim, odlučila je da se ne preda bez borbe i danas je tu gdje jeste – živa, zdrava i sa onima koje najviše voli!

“Toliko sam bila slaba, pa su i moji najbliži strahovali da neću preživjeti hemoterapiju. Ali, znala sam da moram da se borim, a ne da očajavam i padam u depresiju. Prije hemoterapije, kontaktirali smo makrobiotičarku iz Beograda koja se školovala u Japanu. Iako su hemoterapije bile jake, uspjela sam da se izborim, uz hranu i vježbe koje mi je ona dala”, kaže Aleksandra.

Šest ciklusa hemoterapije dobijala je u razmaku od tri sedmice, a odmah poslije prve izgubila je kosu, obrve, sve dlake. Otkrili su joj i metastaze na mozgu, ali je nalaz nakon hemoterapija ljekare ostavio u čudu.

“Rekli su da mi je organizam regenerisan i da sam potpuno zdrava. Povuklo se sve i s mozga i sa crijeva. Na svakih devet mjeseci idem na kontrole i hranim se zdravo. Međutim, osam i po godina sam u klimaksu, pa imam holesterol, osteoporozu, slabije pamćenje. Kad sumiram sve što sam do sada prošla u životu, ne čudi što su me ljekari proglasili medicinskim fenomenom. Ipak, najvažnije je da čovjek, ma u kako teškoj poziciji bio, ima cilj i da vjeruje. Ja sam najbolji primjer da čak i teško bolesni nikada ne treba da se predaju”, poručuje Aleksandra.

Fenirajući svoju periku zavoljela frizerski zanat

Nakon liječenja i ozdravljenja htjela je da se bavi medicinom, pa je čak upisala privatnu medicinsku školu. Prekinula je školovanje, jer je shvatila da ne može da se bavi time nakon svega što je prošla.

“Tokom hemoterapije išla sam kod prijateljice u salon da sredim nokte i da mi isfeniraju periku. Poslije sam to počela sama da radim kod kuće i tako zavoljela frizerski zanat, pa sam odmah nakon terapije počela da radim u salonu. Planiram da upišem akademiju, jer mi ovaj posao dobro ide. Željela bih da otvorim salon sa tretmanima i za oboljele od kancera, a vjerovatno će mi se i ova želja jednog dana ispuniti”, priželjkuje ova mlada hrabra žena.

Iako dugo nije bila spremna za ljubav, sada ima partnera kakvog bi, kako kaže, svakome poželjela. Upoznala ga je baš u salonu u kojem radi i planiraju zajednički život.

Prije pet godina je objavila prvu knjigu “Ponovo rođena”, za sve  mlade ljude oboljele od karcinoma, a trenutno piše drugu, koja će biti posvećena izlječenju.

“Ponovo rođena” je autobiografska knjiga u kojoj sam u tančine opisala šta mi se sve dešavalo i u kakve sam krize zapadala. Bolesnim ljudima sam skrenula pažnju da ne gube volju za životom i onda kada im je najteže. Jer, ni meni nije bilo lako kad su me vršnjaci zadirkivali zbog toga što mi je opala kosa ili kad su me neki ljudi izbjegavali, plašeći se da bolest ne pređe na njih?! Sada pišem o tome kako sami sebe da izliječimo. Biće to motivaciona knjiga i za one koji prolazi kroz oluju, ali i za zdrave ljude. Svi mislimo da se bolest neće nama desiti, a niko ne misli da mu se ona možda upravo dešava”, poručuje Aleksandra.

Porodica najveće bogatstvo

Aleksandra naglašava da su joj najveća podrška u životu sestre Zorica, Ranka, Dragana i Ilijana, te majka Stana i otac Božo koji, nažalost, više nije među živima.

“I kad su ljekari rekli da neću živjeti duže od mjesec dana, znala sam da bih i prema sebi i prema svojim roditeljima bila sebična kad bih odustala. I tada sam bila svjesna da oni prolaze kroz veće muke od onih kroz koje sam ja prolazila, jer uvijek više strahujemo za živote voljenih, nego za sebe. Tako sam odlučila da se borim i izborila sam se do kraja. Sad sam zdrava i srećna. S druge strane, za vrijeme borbe za život shvatila sam i ko su mi pravi prijatelji, jer su se oni drugi, užasavajući se moje bolesti, razbježali glavom bez obzira.”

Sa 14 godina preživjela kliničku smrt

Sedam godina prije dijagnoze raka jajnika, Aleksandra se oči u oči pogledala sa smrću, kada je, kako kaže, već bila prešla “na drugu stranu”.

“Kada sam imala 14 godina naglo mi je pozlilo i izgubila sam vid. Hitno su me odvezli u Dječiju bolnicu u Novom Sadu, gdje sam jedno vrijeme čula samo jednoličan tup zvuk aparata za reanimaciju i svoju majku koja je bolno zavrištala pored postelje. Onda je sve oko mene postalo bijelo, bez slike i tona. Kad sam došla sebi, rekli su mi da sam preživjela kliničku smrt?! Mislila sam da od toga ne može biti gore, a onda su mi otkrili podmuklu bolest, koju sam platila gubitkom pet organa i nadom da ću jednom biti majka. Međutim, mogu da usvojim dijete i da ga usrećim. Nije majka samo ona koja rađa, već ona koja voli”, ističe Aleksandra.

Izvor: srpskainfo.com / Autor: Maja Bašić