Ispovijest Tamare kojoj je presađeno srce djevojčice preminule od ekstazija: U meni jača divno srce

Djevojčica Sofija S. (15) iz Aranđelovca preminula je nakon što je uzela ekstazi na jednoj kućnoj žurci, ali je njeno srce nastavilo da živi – u drugim grudima. Tamara Dobričić, majka troje djece, na transplantaciju je čekala od 2002. godine.

Kako su Sofijini roditelji dali pristanak za transplantaciju organa, u Tamarinim grudima zakucalo je srce nesrećno preminule djevojčice. Kada je saznala ko joj je spasio život, Tamara je napisala potresan status na svom Facebook profilu.

Status prenosimo u cjelosti:

“U momentima kao što je ovaj, ne postoje riječi… Te večeri iz emisije saznajem čije srce produžava moj život. Tuga neizmerna u jednom domu, maltene u komšiluku, s druge strane neizmjerna sreća u drugoj kući. Aranđelovac, samo tu se ovakva čuda dešavaju… Kako iskazati zahvalnost porodici donora? Kako se ponijeti da bi ostao čovjek? U meni jača ovo divno srculence. Znaj, anđele moj, čuvam ga. Uvijek ću ga čuvati…

Moji zdravstveni problemi počeli su još 2002. godine. Tri godine kasnije, konstatovan mi je miokarditis, ozbiljno oboljenje srca, i bilo mi je dobro do pre četiri godine, a onda opet problemi. Godine 2015. su mi ugradili dva pejsmejkera, ali mi se stanje stalno pogoršavalo, i početkom ove godine sam stavljena na listu za transplantaciju. Prošlog mjeseca mi se stanje znatno slošilo. Kraj. Znala sam da mi se bliži kraj.

Završila sam u bolnici, u Urgentnom centru, a onda na Odeljenju za transplantaciju. I onda 6. novembra dolaze doktorke u moju sobu i kažu da postoji mogućnost da u toku večeri dobijem srce. Nisam vjerovala u to jer je i ranije bilo nekoliko najava, poziva, čekanja, ali ništa… Uveče, oko 19 sati, sve je počelo. Ušao je doktor i skinuo mi pejsmejker. Znala sam da je to početak transplantacije. Uspavali su me i tu noć su me operisali. Sutradan sam se probudila s novim srcem. Poslije 11 dana saznala sam čije sam srce dobila.

To nije bilo lako saznati. Mi smo Aranđelovčani, svi se znamo. Ja tu porodicu poznajem. Kod njih smo u radnji kupovali namještaj. I nju sam vidjela nekoliko puta. Uvijek radosno dijete, veselo. Ona nije bila narkoman, nije se drogirala. Tu noć ju je dječja radoznalost odvela u smrt, nažalost. To je jedino čega se i ja bojim za svoje troje djece.

Ja sam još u bolnici i biću ovdje bar naredne dvije nedelje. Poslije toga ću biti kod kuće, ali još mjesec dana bez kontakta s drugima zbog virusa. Imam želju da odem kod njih, ali se istovremeno plašim jer možda ne bi trebalo. Osjećanja su mi toliko pomješana da ću odluku o susretu prepustiti njenoj porodici. Neka oni odluče. Meni je teško, a ne mogu zamisliti kako je tek njima. Ja sam njima zahvalna što su odlučili da budu donori. Znate, ovdje u bolnici ljudi umiru svaki dan čekajući na organe. I to je veoma teško. Svima je teško, nama pacijentima, doktorima, medicinskim sestrama.

Mogu samo da poručim roditeljima da svoju djecu vaspitavaju onako kako su nas vaspitavali naši roditelji. Držite ih pod kontrolom jer se strašne stvari dešavaju na ulici.”

Izvor: Telegraf