Jelena Topić “Progovorila” ! (video)

Performans „Glasno ćutanje“ je autorski rad Jelene Topić, apsolventice Akademije umjetnosti u Banjoj Luci. Izveden je na prijedorskom gradskom trgu, ispred bivše robne kuće „Patrija“ i virtuelno-posredno prezentovan preko socijalne mreže Fejsbuk u trajanju od 31 dan.

Performans, kao vidljiv akt u vremenu i prostoru, podrazumijevao je tročasovno nepomično stajanje na postolju – staroj kutiji za drva, tokom 30 dana i uvijek u istom vremenskom okviru. Izveden je u kontinuitetu, bez obzira na meteorološke uslove ili situacijske faktore okoline. Tokom realizacije autorka nije davala nikakve zvanične ili nezvanične izjave za medije, niti je objašnjavala svoje motive članovima porodice, prijateljima ili kolegama.

Mističnost koja je uslijedila zbog blokade pristupa informacijama nije imala za cilj misteriju, već je isključivo služila u svrhu uspješne realizacije projekta.

Prvobitno zamišljena direktna i virtuelno-posredna prezentacija rada ubrzo je prevazišla svoje okvire. Sredinom druge sedmice izvođenja vijesti i fotografije svakodnevno su bile dostupne javnosti u elektronskim i štampanim medijima, te na mnogobrojnim internet portalima. Na taj način projekat je izašao iz okvira lokalne zajednice i kruga korisnika Fejsbuka, a kanali prezentacije proširili su se i ka dijelu populacijske grupe koja nije direktno prisustvovala realizaciji ili koja nije koristila ovu socijalnu mrežu.

Ovo je prvi projekat ovakvog tipa, javno izveden u gradu Prijedoru i nesumnjivo je ostavio trag na imidž sredine koja je svojim socio-demografskim karakteristikama bila podložna stereotipnim kvalifikacijama.

Jelena Topić, autor i izvođač performansa, koristila je sopstveno tijelo kao osnovno umjetničko sredstvo u prenošenju određenog koncepta – autorefleksije pojedinca, društva i medijske slike. Cilj je bio da ljudi u njoj, odnosno postavci performansa, kao u ogledalu spoznaju sebe, svoj odnos prema drugima i odnos prema stvarnosti unutar sredine u kojoj djeluju. Performans nije bio „umjetnost radi umjetnosti“, već osmišljen i realizovan socijalno angažovani projekat čija je ideja upravo društvena i personalna reakcija i refleksija. Ispisane poruke na postolju bile su autorkine lične refleksije prethodnih dana i unutrašnjih previranja i istovremeno su postajale okidač razmišljanja i polemika o određenim društvenim pojavama i distorzijama. Ipak, najjaču socijalnu notu performansu dali su upravo slučajni prolaznici, građani Prijedora, a kasnije i regionalna javnost. Novinari, sociolozi, blogeri i intelektualci tumačili su i obrazlagali performans govoreći u ime autorke, a pri tom jasno i nedvosmisleno izražavajući svoje stavove. Pitanja i odgovori o protestu ili revoltu, o umjetnosti ili ludosti, smjenjivali su se iz dana u dan. Koncept se razvijao u ono što su ljudi priželjkivali da bude, a „Glasno ćutanje“ postajalo je socijalna buka čija je osnovna ideja bila da pojedinac, ali i društvo dokuče svoje misli i njihovim tumačenjem prepoznaju sebe i svoju okolinu.

Nakon dvije sedmice izvođenja, performans je dobio zavidnu medijsku pažnju. Informacije o „Živom kipu“ i „Prijedorskoj ćutačici“ našle su svoje mjesto u informativnim i specijalizovanim emisijama gotovo svih velikih i malih, privatnih i državnih televizijskih i radio stanica na prostoru bivše Jugoslavije, te vodećim štampanim medijima regiona. Da li je medijska prezasićenost dnevno-političkim i socijalnim temama dala dodatni podstrek prezentaciji ili je sam nesvakidašnji koncept ukršten sa socio-demografskim parametrima sredine učinio performans medijski atraktivnim, ostaje pitanje analize radova koji će se oslanjati na tijelo projekta. U svakom slučaju, ne mali broj medijskih kuća i novinara svojim je tekstovima potvrdio već poznatu teoriju da je želja za objavom atraktivnih i ekskluzivnih informacija jača od novinarske etike i profesionalnosti. Tako su se u toku realizacije performansa u štampanim medijima nerijetko pojavljivali krivi navodi o njemu kao štrajku, protestu ili nacionalno-političko motivisanom djelovanju, ali i krivi navodi o obrazovanju, socijalnom statusu i motivima autorke. Kako je usljed nedostatka informacija medijska nervoza rasla, pojedini mediji objavljivljivali su potpuno izmišljene ekskluzivne intervjue i izjave same autorke o motivima „Glasnog ćutanja“. Interesantno je primjetiti da se uz minimalan trud u okviru onoga što zovemo istraživačko novinarstvo, ili jednostavnim „guglanjem“, moglo doći do gotovo svih informacija o samoj autorki i bar biti na tragu priče o socijalno angažovanom umjetničkom performansu.

Jedan od čestih, ne posebno bitnih komentara na društvenim mrežama i blogovima je bio da autorka isključivo želi da privuče pažnju. On je bitan jedino u kontekstu samog performansa kao oblika umjetničkog izraza. Autorka je performansom, između ostalog, željela da privuče pažnju, jer je javna vidljivost srž i suština ovog umjetničkog akta. Otuđenjem ili značajnom distancom od društva i sredine refleksiju bi bilo nemoguće izazvati, a samim tim čitav koncept ne bi imao smisao.

Performans zajedno sa reakcijama prolaznika, elektronskim objavama i objavama u štampi, blog člancima i komentarima na mreži, digitalno je dokumentovan tokom jednomjesečnog trajanja i mjesec dana nakon njegovog završetka. Ovo nasumično, ali kontinuirano praćenje nuspojava podrazumjevalo je audio i video snimanje, kao i fotografisanje performansa sa akcentom na prolaznike, njihove ekspresije i komentare, te obiman „press clipping“. U ovom procesu učestvovala je autorka i tim saradnika koji se trudio da ostane neupadljiv kako ne bi narušio realizaciju performansa. Prikupljeni materijal poslužiće kao osnova za dokumentarni film i multumedijalnu izložbu autorke performansa Jelene Topić. Služiće i za izradu studije slučaja iz oblasti komunikologije, sa naglaskom na masovno neverbalno komuniciranje, saradniku na projektu Dejanu Dejanoviću.

Dokumentarnim filmom i multimedijalnom izložbom autorka će, sa određene vremenske distance predstaviti refleksije i nuspojave izazvane realizacijom performansa. Sa druge strane, stručni komunikološki rad će analizirati performans kroz njegovo prisustvo i kretanje kroz medije, uticaj tog izvještavanja na javno mnjenje, odnosno zbog čega je performans anonimne djevojke iz provincijskog mjesta izazvao tako snažno i masovno komuniciranje i zbog čega upravo na taj način. Čitav proces će biti testiran kroz osnovne komunikološke teorije.

Tokom prikupljanja materijala, kao relevantnog svjedočanstva nuspojava, slučajno ili namjerno snimljeni su razgovori, reakcije, pitanja i komentari prolaznika i građana Prijedora, prijatelja, kolega i novinara koji to nerijetko nisu znali. Na ovaj način se jedino moglo doći do autentičnih i nefriziranih stavova. Bitno je napomenuti da niti jedan intervju ili izjava, ukoliko bude korištena u pomenutim radovima, neće narušiti integritet ili identitet ličnosti, niti kompromitovati bilo koga ni po kom osnovu. Međutim, javno objavljeni intervjui, postovi, tekstovi blogova i ostali multimedijalni materijali, poslužiće autorki kao materijal za izradu radova, uz navođenje izvora.

Performans „Glasno ćutanje“ nije bio politički motivisan projekat, niti promocija bilo koje političke opcije ili ideje. Takođe, sam performans nije bio finansijski podržan ili na bilo koji drugi način usmjeravan određenom grupom, organizacijom ili institucijom. U finansiranju projekta učestvovali su isključivo članovi porodice i prijatelji autorke Jelene Topić.

Izvor: Glasno ćutanje