Zašto Srbi toliko psuju?

Objavljeno: 14. 3. 2017 u 12:29h

Naš narod “ružne riječi” izgovara u gotovo svim situacijama, kad je ljut, srećan, uzbuđen, začuđen, uplašen… Da li vi i psujete, barem u nekim situacijama? Zašto?

“Ja ne znam narod koji više psuje Sunce: Sunce žarko, Sunce kalaisano, Sunce neogrijano, Sunce lebovo, Sunce krvavo. Da sam ja Sunce, ne bih nas ni ovoliko grijao”, piše Dušan Kovačević u drami “Sveti Georgije ubiva aždahu” i pita se čemu da se nada narod koji psuje Boga, hlieb i Sunce?

Ali, naša kreativnost tu se ne zaustavlja. Ništa u psovkama nije sveto. Naprotiv. Što “svetije”, to bolje. Na spisku su roditelji, djeca, život, mrtvi, sveci. Ko, ipak, ima skrupula, može se opredijeliti za bizarni repertoar, pa krenuti da psuje dane u sedmici, a duhoviti se mogu baciti na životinje, od ježa, preko miša, do čvorka.

Psovka je odraz nemoći, bijesa, ali i mentaliteta, navike i vaspitanja, primjećuje psihološki savjetnik Ivan Ogrizović. Prema njegovim rečima, postoje različite vrste psovki, pa njima izražavamo i iznenađenje, nerviranje, strah, razočaranje, mržnju.

Psovka je emocionalni odgovor ili poruka

“Zajednička karakteristika psovki je pojačana emocionalna reakcija, ekspresija koja je verbalno izražena u vidu opštepoznatih i prihvaćenih riječi, uz mogućnost kreativnih varijacija koje pojačavaju njihov stepen. To je emocionalni odgovor ili poruka. Psovke nisu nešto pozitivno i treba se truditi da ne postanu navika i dio svakodnevnog govora”, kaže za “Večerenje novosti” Ogrizović.

Melisa Mor, autorka knjige “Kratka istorija psovanja”, istraživala je ovu temu i zaključila da psovke u prosjeku čine 0,7 posto svih riječi koje upotrebimo u danu. Neke su nastale relativno skoro, ali druge opstaju i hiljadu godina. Iako mnogi taj rječnik pripisuju nižoj klasi, činjenica je da su u viktorijansko doba siromašniji slojevi najmanje psovali, jer su tako dokazivali moralnost. Pripadnici više klase, pak, nisu morali ništa da dokazuju pa su više i psovali. Druga istraživanja potvrđuju da su ljudi koji psuju ne samo iskreniji od drugih, jer ne filtriraju ono što će da kažu, nego i inteligentniji.

“Ta istraživanja treba uzeti sa rezervom jer ljudi koji psuju nemaju sličnih osobina. Imate povučene, obrazovane i dobre koji psuju, kao i društvene, neobrazovane i loše koji ne psuju. Na to utiče mnogo faktora kao što je vaspitanje, navike, okruženje, ali je to prije svega lični izbor. Važna je i vrsta psovke, da li je omalovažavajuća, reakcija na frustraciju ili nepristojna uzrečica kojom se uklapamo u komunikaciju u društvu”,  kaže Ogrizović.

Mada psovke djeluju kao gubitak samokontrole, itekako se kontrolišemo. Pa tako, češće ćemo psovati u društvu bliskih ljudi, dok ćemo eufemizme tražiti na poslu i kad smo okruženi poznanicima i neznancima.

Psovke ublažavaju bol

Opuštena je bila supruga psihologa Ričarda Stivensa dok je psovala prilikom porođaja. Stivens, koji je prisustvovao rođenju nasljednika, primijetio je da je njegovoj dragoj lakše čim opsuje. Što sočnije, to bolje. Zatim je želio da ispita ovu hipotezu u eksperimentu gdje je zamolio studente da potope ruke u ledenu vodu i da naizmjenično izgovaraju psovke i obične riječi. Ispostavilo se da su ispitanici bolje podnosili bol dok su psovali što je profesor povezao sa naletom adrenalina.

“Efekti psovke su višestruki, ali i subjektivni. Sa jedne strane, ljudi koji ih koriste ističu da osjete olakšanje kada ih upotrebe u situacijama kad su pod stresom, isfrustrirani ili osjećaju fizički bol uslijed povrede. Često se pominje eksperiment u kome su ljudi koji su psovali duže mogli da drže ruku u ledenoj vodi, ali ja u to nisam povjerovao”, sumnjičav je Ogrizović.

Psovka hrani bijes

S druge strane, psovka zna i da nas razbjesni. Koliko puta ste se svađali sa nekim, a korišćenje psovki, umjesto da doprinese smirivanju, činilo je suprotno i dodatno nas ljutilo? Čini se da psovka “hrani” bijes, umjesto da djeluje kao melem na ranu.

“Kada nekom upućujemo riječi mržnje u vidu psovki, definitivno ne umirujemo osjećanja prema toj osobi, a često se verbalni sukob pretvara i u fizički. Može se dogoditi da se nakon verbalnog sukoba ljudi pomire i da nema fizičkog obračuna, ali sjećanja na ružne riječi i uvrede teže prolaze. Opet, sve zavisi od situacije, u nekim slučajevima, ukoliko agresoru uzvratimo psovkama, pokazujemo da se ne plašimo i time zapravo sprečavamo eskalaciju u fizički sukob”, analizira psiholog.

Djeca i psovke

Do druge godine, većina mališana nauči bar jednu psovku. Mada im stariji govore da ne smiju da psuju, nerijetko se smiju slušajući djecu, čime ih ohrabruju da nastave.

“Način na koji roditelji odreaguju na prvu djetetovu psovku može uticati na njegovo ponašanje kasnije. Mala djeca često istražuju riječi, imitiraju roditelje i prate njihove reakcije. Bitno je da se ne pridaje značaj kad malo dijete upotrebi psovku, dok se starijoj djeci može objasniti da te riječi mogu nekog da povrijede ili da nisu lijepe. Takođe, može se objasniti i šta znače. U svakom slučaju, ne treba ohrabrivati najmlađe, a svakako će biti izloženo psovkama tokom života, pa će u zavisnosti od vaspitanja to lakše ili teže prihvatiti kao dio svog jezika”, kaže Ogrizović.

Mnogi dijele mišljenje Dušana Kovačevića da su Srbi narod koji najviše psuje, ne samo sunce, već i sve ostalo. Prije nekoliko godina, jedan portal je među osam zemalja gdje se najsočnije psuje uvrstio i Srbiju. Tu su još i arapske zemlje, Kina, Španija, Irska, Rumunija, Jermenija i Bugarska.

“Ne znam da li je iko prevazišao Amerikance i Engleze. Kod nas su psovke toliko prisutne i zato što su društveno prihvatljive i čak se podstiču od strane medija, preko filmova, umjetnosti, uzora. Takođe, ljudi kod nas su isfrustrirani i ogorčeni, pa im je to jedini način da izraze osjećanja kad ne mogu drugačije da pokažu nezadovoljstvo ili da nešto promijene. Naravno, to ne opravdava upotrebu ružnih riječi, one se u svakodnevnom rječniku mogu smanjiti, eliminisati, zamjeniti zdravim oblicima izražavanja. Svako je odgovoran za svoje riječi, djela i posljedice do kojih će one dovesti”, zaključuje psiholog.

Ma kakvi kočijači, najviše psuju…

Mada su se nekada psovke češće čule iz muških usta, danas imaju ukus karmina. Nedavno američko istraživanje, sprovedeno među 1542 zaposlenih, pokazalo je da na poslu psuje 60 odsto žena i 55 procenata muškaraca. Ne iznenađuje podatak ni da više psuju mlađi nego stariji, kao i da se psovke dešavaju u direktnoj komunikaciji, dok se u mejlovima kontrolišemo. Mada se kaže “psuješ kao kočijaš”, moglo bi se reći i kao doktor, jer je istraživanje pokazalo da najviše psuju zdravstveni radnici, 64 posto, od toga 45 procenata više puta dnevno.

Izvor: Mondo

Facebook Twitter Preporuči na Viberu
Kopirati

Nema komentara

Sakrij sve komentare

Prikaži komentare

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

Promo

Copyright. Sva prava zadržana. Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici sa koje je sadržaj preuzet.

/zanimljivosti/zasto-srbi-toliko-psuju/?utm_source=PovezaneVijesti&utm_medium=Blcom&utm_campaign=PovezaneVijesti||claudebot