Fenomen zvani Novak Đoković

29. December 2011.

„Jedan je Đoković Novak“! Da li jedna rečenica može sve reći o jednom čovjeku, zaista je teško reći. Ali kada je riječ o Novaku Đokoviću, tada nam ponestaje i riječi i rečenica koje su samo u superlativu. Niko kao Đoković, Nole, idemo, nesalomivi, kraljevski, Nole mi te volimo, samo su neke od riječi koje upućujemo samo Noletu.

Nole

Nole

Istorija srpskog sporta nikada nije imala ovakav fenomen, fenomen zvani Đoković. Noletov uspjeh naša nacija nije doživjela samo kao uspjeh srpskog tenisera nego i mnogo više. Noleta možemo posmatrati kao sjajnog sportistu, najboljeg ambasadora u svijetu kojeg je srpski narod ikada imao, i kao primjer da svako od nas na svoj način pronađe svoj uspjeh baš kao i on.

On je vrhunski sportista. Trenira tenis od svoje četvrte godine. Od samog početka imao je velike ciljeve, vrijedno je radio na njima i sanjao je velike stvari. Još kao mali dječak sanjao je da osvoji najprestižniji teniski turnir, da osvoji Dejvis kup sa reprezentacijom. I kada je bilo najteže nije posustao, išao je dalje ma koliko to teško bilo. I pored zdravstvenih i finasijskih problema nastavio je dalje, više i bolje. Njegov ritern je oduvijek bio najbolji, ali servis i forhend bas i nisu. Trebalo je vremena za njih, ali on nikad nije posustao, doveo ih je do usijanja.

Upornost nije osobina kojom se možete pohvaliti ako imate balkanski mentalitet, ali zato je tu inat kao prototip. I proradio je u najbolje moguće vrijeme. Veliki Nadal i Federer koji su tenisom vladali skoro jednu deceniju, morali su čestitati novom kralju.

Toliko dobrih stvari o Srbima nikada niko nije mogao ispričati. Svijet nije naviknut da iz Srbije dolaze dobri i uspješni ljudi; sva priča o Srbima svela se na priču o hapšenju Haških bjegunaca i priči o genocidu.

Prilikom dodjele pehara u Melburnu, rekao je „Teška su vremena za moj narod i ovaj pehar poklanjam njima, ovo je za moju Srbiju“ i cijeli svijet je zastao… a nacija je klicala: „to brate Srbine,… ma tako je, pokaži im ko smo“.

I priča se nastavlja. Nole postaje omiljeni Srbin u svijetu, gdje god da se pojavi svi ostali padaju u zaborav. Mediji ga obožavaju jer je uvijek raspoložen za priču, duhovit, nasmijan. Obožavaoci iz cijelog svijeta navijaju za njega.

Priča o Novaku je priča jednog od nas. On je sjajan primjer da se uprkos svim problemima i nedaćama koje su nas zadesile, ipak može izvući ono najbolje. Kroz vijekove smo navikli da idemo dalje, a samo nekoliko godina unazad dobili smo najbolji primjer koji trebamo slijediti.

Sport je najbolja stvar na svijetu, gdje je teren obiljžen jasnim linijama i gdje samo najbolji pobjeđuju. Imali smo sjajnih sportista, imali smo zlatne vaterpoliste, košarkaše, odbojkaše, rukometaše kao kolektive, ali nikada ovakvog pojedinca. Imamo Divca, Vanju, Džajića… Ipak, mnogi će se složiti da je Nole naš najbolji sportista ikada.

Sve svoje pobjede, kao pravi Srbin, Nole proslavlja u kafani, a jednom je izjavio da se najviše opusti uz pjesmu Tome Zdravkovića „Dotak’o sam dno života“. Ironično zar ne?

Šta ti misliš o ovoj temi?