Ko je najbolji

Vječna fudbalska debata. Ko je najbolji igrač svih vremena? Ko je broj jedan?

Prva stvar koja stručnjacima otežava da nađu odgovor na ovo pitanje je to što se tvrdi da se u prošlosti igrao mnogo drugačiji, ili kako mnogi kažu, lakši fudbal. Neki to smatraju istinom dok drugi ipak na to gledaju kao na obični vic. Treći tvde da je fudbal jednostavno igra i da se godinama samo mijenjala fizička spremnost igrača jer je vremenom rastao apetit za čvršćom i bržom igrom.

Da ne dužim, o ovome bi mogli danima, i pričati i navoditi razloge zašto i kako, ali ipak ostaje ono pitanje: Ko je najbolji u istoriji?

Iskreno, ja nisam ni blizu kompetentan da odgovorim na ovo pitanje. Imam, kao i svaki drugi čovjek, svoje mišljenje i to je sve. Ipak, uvijek mogu navesti nekoliko onih koje smatram najboljima.

Pele

Mora se početi sa legendarnim Peleom. Iako u njegovo vrijeme nije bilo medijske pokrivenosti kao danas, pa mnogi smatraju da su neke stvari vezane za njega samo mit, nikako ne možemo sumnjati u njegovu fudbalsku genijalnost. Ipak, danas, lako je doći do video zapisa koji su “preživjeli” i pogledati majstorije legendarnog Brazilca. Uostalom, tvrdi se da je Pele u karijeri postigao preko 1200 golova. Ako je to istina, onda je to sasvim dovoljno da on uzme krunu najboljeg.

Oni malo bolji poznavaoci fudbala reći će da je za njegove golove u mnogo tome bio zaslužan saigrač mu Garrincha. Čovjek koji je imao jednu nogu 6 cm kraću od druge bio je nezaustavljiv za protivnike. Uprkos svim mitovima, činjenica je da, kada su god njih dvojica igrali zajedno, Brazil nikada nije izgubio.

Njegov najveći protivnik za ovaj tron je naravno legendarni Argentinac. Pogađate, Armando Diego Maradona. “Mali zeleni” je zaista bio priča za sebe. Mnogi već danas porede sa njim Lea Messija, ali ipak, Leo je sve trofeje osvojio sa Barcelonom. Istini za volju, za drugi klub nije ni igrao, ali na reprezentativnom planu je sve osim onog Messija iz Barce. Za razliku od njega, Maradona je donosio trofeje gdje god je dotakao loptu. Osim sa Barcelonom, “El Pibe” je doveo čak i Napoli do titule u Italiji, a sa Argentinom, koja tada osim njega nije imala neke provjerene majstore, osvojio je svjetsku krunu. Mnogi mu zamjeraju “Božiju ruku” protiv Engleske, ali ih je demantovao već u istoj utakmici kada je sa pola terena prešao sve protivnike i zapečatio sudbinu Englezima.

Armando Diego Maradona

Između njih dvojice se vodi najveća bitka. Uostalom, reći će mnogi, najbolji od najboljih mora biti južnoamerikanac. Pa i gdje se igra bolji fudbal nego kod njih? Ti južnjaci su uvijek važili za one koje gledamo sa zadovoljstvom, u čijim smo potezima uživali i smijali se na koji su način prolazili pored svojih čuvara. Sjetite se recimo Ivana Zamorana. Kako je samo sa lakoćom “nebeski skakač” postizao golove. A on je samo jedan od mnogih.

Da se vratimo na temu. Broj jedan. Mnogi će za tu titulu kandidovati i Alfreda di Stefana. Legendu Reala koji je mnogo puta znao da sam pređe kompletan teren i postigne gol. Nemojte zaboraviti Marca van Bastena ili Ruuda Gullita, majstore svog zanata. A tu su i predstavnici “Pancera”, Bernd Schneijder, Carl Heinze Rummenige, Stefan Effenberg, i mnogi drugi.

Ne možemo ni pomisliti na ovu temu a da se ne pomene sveta devetka Brazila. Da, upavo on. Luis Nazario de Lima ili jednostavno Ronaldo. Na pomen njegovog imena obožavaoci fudbala ustaju na noge. “El fenomeno” je zaista žario i palio fudbalskim terenima. Sa Barcelonom, Interom, Real Madridom i Milanom. Pogledajte, igrao je među najvećim rivalima, a kada ste čuli da neki od navijača ovih klubova ima mržnju prema njemu? To je zaista rijetkost.

Ronaldo, Zidane, Beckham i Figo

Pa kako i mrziti čovjeka koji pauzira zbog povrede 3 godine, vrati se nakon toliko vremena i na Svjetskom prvenstvu bude najbolji strijelac?! Čovjek koji je dokazao koliko voli ovaj sport prkoseći povredama koje su ga pratile. Čovjek koji je na terenu igrao sambu. Čovjek pred čijim su “biciklom” golmani uvijek imali istu reakciju. Padali su na zadnjicu i bespomoćno gledali kako lopta završava u njihovoj mreži.

Uz njega, nemojte zaboraviti ni onog kojeg smo zvali “zubo”. Ronaldinho.

Koliko ste se puta nasmijali njegovim protivnicima pored kojih je prolazio kao da ih nema? Da li je on možda broj jedan? Ili ipak legendarni Francuz Zinedine Zidane. Čovjek koji je u svakom dresu koji je nosio igrao maestralno. Čovjek koji je izmislio ”pass de la muerte”. Visok, stamen, sa nevjerovatnom tehnikom playmakera, sjajno je upošljavao svoje kolege iz napada, a nerijetko je i sam postizao golove, lijevom i desnom nogom, a i glavom.

Tu su i “evropski Brazilci”. Eusebio, Luis Figo, Rui Kosta. Sve bolji od boljeg. Ne smiju se zaboraviti ni Italijani. Svi znamo koliko je majstora bilo među njima. Roberto Baggio, Cristian Vieri, Fabrizzio Ravanelli i onaj koji i dan–danas igra, Alessandro Del Piero.

Ipak, zašto bi broj jedan bio napadač ili uopšte ofanzivac? Zašto to ne bi bio neko iz zadnje linije? Koliko je samo sjajnih defanzivaca prošlo fudbalskim terenima? Passarela, Stam, Thuram, Desailly, Roberto Carlos, Hierro, Cannavaro, Cafu, Maldini i još mnogi drugi. Svi poznajemo ta imena i znamo šta su ti ljudi predstavljali na terenima.

Primijetili ste da nisam ubrojio nikoga od trenutnih zvijezda fudbala. Razlog? Da bi bio broj jedan mora biti jednako uspješan u dresu kluba i svoje reprezentacije. Sa današnjim igračima nije to baš tako. Istina je da su svi oni svjetska klasa, ali pogledajte i sami koliko su oslabile reprezentacije otkako su se povukli gore navedeni, posebno ovi iz neke skorije generacije. Nakon što su otišli Ronaldo, Ronaldinho, Carlos i ostali, Brazil je daleko od najjače reprezentacije na svijetu. Bez Zidanea Francuzi još ne mogu ni svoju igru da nađu, a ne da budu fudbalska vele sila. Od povlačenja iz reprezentativnog tima Del Piera, Baggia, Vierija, Maldinija i ekipe, Italijani ne liče na svjetske prvake.

A šta samo reći za moćnu Argentinu. Neću reći da nije bilo igrača i ekipe nakon Maradone. Naravno da je bilo. Batistuta, Caniggia i ekipa, ali ovi današnji nisu ni blizu čak ni Batijevoj Argentini uprkos činjenici da imaju neke od najboljih na svijetu.

A šta je to Portugal ozbiljno uradio nakon povlačenja Figa, Rui Koste, Paulete i ostalih?

Šta je tek sa ljudima koji možda nisu bili u klasi ovih, ali su kada su igrali za svoje timove i reprezentacije znali itekako da “zapapre” protivniku. Recimo, George Haggi iz Rumunije, Mustafa Haggi iz Maroka, Tijani Babangida, Jay Jay Okocha, Taribo West i Amokachi iz Nigerije, Yildiray Basturk iz Turske.

Nećemo zaboraviti ni majstore sa ovih prostora. Dejan Savićević, Davor Šuker, Darko Pančev, Robert Prosinečki, Safet Sušić i tako u nedogled.

Svi ovi ljudi bili su majstori svog zanata, majstori fudbala i istina je da uprkos pojavljivanju novih zvijezda, fudbal je mnogo izgubio na ljepoti nakon povlačenja ovih igrača.

O tome ko bi mogao biti BROJ JEDAN moglo bi se pričati godinama i vjerovatno i hoće. Pustimo stručnjake da odluče o tome.

Do tada, ja se samo nadam da sam vas bar malo uspio zabaviti i izvući vam osmjeh na lice pominjući sva ova imena, jer se i sam nekako nostalgično nasmijem kada ih se sjetim.