Zaljubiti se u Sutjesku…

S ciljem da svijetu dočaramo zanemarenu ljepotu naše države a ujedno i da se odmorimo, odlučili smo da posjetimo Sutjesku, našem narodu poznatu po “Bitki na Sutjesci”. Međutim, Bitka na Sutjesci nije jedino po čemu ovo mjesto treba da bude poznato. Slušajući prijatelje i poznanike kako svake godine za godišnji odmor posjećuju ista mjesta, došli smo na ideju da kroz ovaj tekst i fotografije prikažemo tu čarobnu Sutjesku, koja je itekako vrijedna naše posjete. Pa da počnemo…

Zahvaljujemo se gospodinu Zoranu Čančaru direktoru NP Sutjeska na gostoprimstvu. Detalje o NP Sutjeska možete pronaći na linku.

Posebnu zahvalnost dugujemo i našem vodiču Nikoli Jegdiću. Kontakt: +387 65 736 420.

Na Sutjesku smo stigli uveče, te u to doba sem nekoliko lisica nismo mogli vidjeti ništa. Ujutro u 9 sati smo bili spremni za avanturu na Trnovačko jezero i prašumu Perućicu, uz pratnju iskusnog vodiča Nikole Jegdić, koji je bio spreman da ugodi našim željama, te da nam pokaže što više za samo pet dana koliko smo gostovali u njegovom kraju.

Do Perućice smo stigli prilično brzo a prizor koji nas je dočekao ostavio nas je bez daha. Jedna od posljednjih prašuma Evrope nalazi se u našoj državi a mnogi od nas je nisu vidjeli. Pogled sa Vidikovca na Perućicu i vodopad Skakavac (slika 1) ispunio nas je osjećajem zadovoljstva što je baš takva netaknuta priroda sačuvana za nas i buduće generacije. Od šumskih vladara tu su smrča, bor, bukva (slika 2), čija drvna masa prelazi 1000m3 po hektaru a visina pojedinih stabala dostiže i do 50 metara. Zar je moguće ne poželjeti ovako nešto vidjeti?

Slika 1. Vodopad Skakavac

Slika 2. Prašuma Perućica

Nastavljamo dalje prema Trnovačkom jezeru. Dio puta smo se vozili terenskim vozilom a dalje smo nastavili pješke, kroz predjele gdje smo mislili da se ni koze ne mogu popeti (slika 3). Da bismo stigli do Trnovačkog jezera morali smo proći pored nečega što je ličilo na granični prelaz, samo bez carinskih službenika (slika 4). 🙂

Slika 3. Put do Trnovačkog jezera

Slika 4. Granicni prelaz 🙂

Nakon dva sata pješačenja stižemo na naše odredište – Trnovačko jezero! Sav umor nestaje shvativši da je vrijedilo truda. Pogled na planine koje okružuju jezero tjeraju vas da ostjetite poštovanje prema tim divovima. MAGLIĆ, BIOČ i VOLUJAK od preko 2000 metara! Fascinantno, morate priznati (Slika 5)!

Slika 5. Trnovačko jezero

Jezero je bogato ribom, temperatura u toku ljeta iznosti oko dvadesetak i više C°, što omogućava kupanje a za prave zaljubljenike u prirodu predlažemo veče u šatoru pod zvjezdanim nebom, pored vatre… Barem jedno nesvakidašnje buđenje na obali jezera (slika 6). I ne brinite! Za prevoz kamperskih stvari do jezera, uz malu novčanu nadoknadu, pobrinuće se čuvar jezera sa svojim planinskim konjima (slika 7).

Slika 6. Kampovanje na jezeru

Slika 7. Planinski konj

Drugi dan avanture bio je planiran za obilazak Zelengore, tačnije jezera Gornje i Donje Bare. Nedaleko od Gornjih Bara nalazi se partizanski spomenik podignut Savi Kovačeviću. Okružen je gustom šumom, u kojoj smo sreli drugaricu zmiju (slika 8) koja je samo prošetala pored nas, pustivši nas da se poslužimo mnoštvom gljiva koje smo zatekli u šumi (slika 9).

Slika 8. Drugarica zmija

Slika 9. Branje gljiva

Put nastavljamo ka jezeru Gornje Bare. Po izlasku iz vozila omamio nas je miris kantariona, nane, majčine dušice i raznog cvijeća. Sve je izgledalo slikovito. Ogromno prostranstvo, protkano borovnicama, raznolikošću biljaka i šarenilom boja malo koga bi ostavilo ravnodušnim (slika 10 i 11).

Slika 10. Borovnice Zelengore

Slika 11. Gornje Bare

Na jezeru Donje Bare vlada savršena tišina koju presijeca samo zvuk ptica. Tu mužete unajmiti planinsku kuću uz samo jezero (slika 12), gdje smo sreli čuvare NP Sutjeska koji su nas ponudili domaćim vinom, rakijom a i gljive su završile na roštilju (slika 13).

Slika 12. Planinska kuca Donje Bare

Slika 13. Gljive sa roštilja

Na samo pola sata pješačenja od jezera Donje Bare stigli smo na Vidikovac koji baca pogled na preostale dijelove Zelengore, Maglić i Volujak (slika 14). Duboka tišina Zelengore još više naglašava njenu ljepotu. Pravi odmor za dušu, poznat po bogatstvu flore i faune. U fizičkom smislu Zelengora nije mnogo zahtjevna planina i baš zbog toga je idealna i za porodični odmor sa djecom. Darovita je šumskim voćem, ljekovitim biljem, gljivama, opojnim mirisima i kupanjem u nekom od njenih kristalnih jezera. Zelengora je mjesto je mjesto gdje ćete pobjeći od gradske buke i dobro napuniti baterije.

Slika 14. Vidikovac na Zelengori

Treći dan je bio rezervisan za rafting na Tari a doživljaje sa Tare možete pogledati ovdje.

Četvrti dan nas je čekao, ko drugi, nego MAGLIĆ! Taj veličanstveni Maglić! Planina gdje se vrijedilo “namučiti” i popeti, koju je vrijedilo doživjeti. Planina koja je izazivala divljenje u nama, koja nam nije dala da stanemo i odustanemo, bez obzira na uspon od 2386 m nadmorske visine s kojom nas je ponosno dočekala (slika 15). U kondicionom smislu, Maglić je zaista zahtjevan, nije ga lako osvojiti, ali je vrijedan svakog koraka. Jednom riječju, neodoljiv. Pravi izazov za planinare i avanturiste.

Slika 15. Maglić

Svaki put kad bismo pomislili da smo blizu najvišeg vrha u BiH, ona nas je dočekala sa još svojih prepreka. Penjali smo se oko 3,5 sata i jednako toliko silazili (slika 16). Idealna prilika da ojačate vaš koštano-mišićni sistem. Pogled koji nas je dočekao na visini od 2386 m nadmorske visine (slika 17) je pogled sa osjećajem pobjede u nama. Pogled koji se ne zaboravlja i koji vas tjera da se opet vratite na Maglić. Što se opreme tiče obavezno obujte gojzerice i ukoliko već nemate planinarsku odjeću obucite trenerku, majicu dugih i kratkih rukava, kapu i naravno ponesite hranu i vodu.

Slika 16. Uspon na Maglić

Slika 17. Na vrhu Maglića

Najpoznatiji od 16 spomenika je spomenik palim borcima (slika 18), podignut 1971. godine, rad vajara Miodraga Živkovića. Smještaj možete potražiti u renoviranom hotelu Mladost. Hotel se nalazi na divnom mjestu oivičenom gustom šumom (slika 19). Sobe su uredne a hrana je odlična. U neposrednoj blizini hotela nalazi se drugi po veličini bazen u Evropi, površine 16 000 m2 (slika 20).

Slika 18. Spomenik na Sutjesci

Slika 19. Hotel Mladost

Slika 20. Bazen na Tjentištu

Kada ste zadnji put uradili nešto za svoju dušu? Kada ste zadnji put planinarili? Stavili ruksak na leđa, napustili lošu sigurnost grada i krenuli u slobodu prirode? Kada ste zadnji put pobjegli od smoga, civilizacije i gradske gužve? NP Sutjeska je odličan izbor za one koji žele da pobjegnu od urbanizacije, koji žele da regenerišu organizam i istinski se odmore. Za one koji žele da dožive mjesto gdje se poštuje priroda. Mješavina ljekovitih biljki, četinarskih šuma, razrijeđen vazduh i velika količina ozona doprinose smanjenju krvnog pritiska, oporavku krvnih sudova i opštem stanju organizma. Dok šetate do nekog od odredišta uživaćete u pogledu na livade i pašnjake a krave i ovce će vam samo upotpuniti tu planinsku idilu. Mjesta za izlaske i noćni život nema, ali vam poslije Tjentišta, Zelengore i Maglića neće ni biti do noćnog života. Poslije svake šetnje imaćete nekontrolisanu potrebu za spavanjem, dovoljno jaku i za one koji imaju problem sa nesanicom. Ove planine djeluju kao ozonski udar na pluća. Pravi sedativ!

PUTOVANJE NE TREBA DA BUDE SAMO PUTOVANJE. TREBA DA BUDE AVANTURA!

Zahvaljujemo se našim sponzorima što su podržali stvaranje ove priče:
Hotel Mona, Zlatibor:

Hotel Mladost, Tjentište:

Autori: Nina i Ranko.

Foto: Banjaluka.com / Saša Delić