Banjalučanka otkriva: Čari poliamorije, ljubavne veze sa više partnera

Još kao mala se pitala čemu ljubomora. Ako majka može da voli petero djece istovremeno, zašto žena ne bi mogla više partnera?!

Oni koji odaberu da žive poliamoriju praktikuju održavanje intimnih ljubavnih veza sa više partnera pri čemu su svi partneri obavješteni, saglasni i svojevoljno pristaju na takav odnos.

Ipak, čitati o ovakvom odnosu na Wikipediji i drugim veb stranicama je jedna stvar, čuti lično iskustvo nekoga ko praktikuje poliamoriju je nešto potpuno drugačije. Stoga, sa zadovoljstvom vam predstavljamo mladu Banjalučanku koja je odlučila lično iskustvo podijeliti sa svima nama i tim putem nas informisati, edukovati i možda podstaći na razmišljanje. Ime ćemo izostaviti zbog njene želje da ostane anonimna, ali Vam intervju prenosimo u potpunosti.

Kako si se odlučila na poliamoriju?

„Još kao mala, nisam mogla da shvatim ljubomoru. O tome sam čitala, ljudi su mi pričali, ali ja nisam razumjela zašto bi neko bio ograničen na ljubav prema samo jednom partneru i zašto boli ako partner voli još nekog. Zašto niko nikad ni ne spominje podjelu vremena među djecom, čak i kad ih je mnogo u porodici, a kad se spomene podjela vremena između dva partnera svi odmah misle na konflikt?

Ova pitanja su me zaokupljala odmalena. Tako da mislim da je poliamorija oduvijek bila dio mene, nije nešto što sam odlučila. Ono što jesam odlučila jeste da živim takvim stilom života. Imala sam sreću da upoznam muža koji dijeli moje stavove.

Prije njega imala sam nekoliko veza. Jedna je bila prilično ozbiljna, ali dečko je bio izrazito monogaman. Nisam mogla da zamislim da obavežem sebe da živim samo sa jednim partnerom do kraja života. U takvoj vezi bila bih nesrećna, samim tim bismo onda oboje bili nesrećni. Kad se tako nešto unaprijed zna, raskid je jedino logično rješenje, iako veoma bolno. Takvi „eksperimenti“ su karakteristični za mlađe doba, sada mnogo pažljivije biram partnere.“

Poliamorija ima varijacije. Kako vaša poliamorija funkcioniše? Da li ti nađeš momka, muž djevojku ili dijelite partnera?

„Budući da smo i muž i ja heteroseksualni, ne dijelimo partnera kroz ljubavnu vezu. Jedina situacija u kojoj je dijeljenje moguće jesu zajednički seksualni odnosi sa trećom osobom. Inače, ni jedno od nas nije posvećeno traženju novog partnera. Mi smo jako srećni jedno sa drugim, pa ako se nekome desi još nešto lijepo, super, ako ne, opet super.“

A kako ta treća osoba prihvata tu činjenicu da si u poliamoričnom braku?

„Do sada smo imali sreću da su drugi partneri to lijepo prihvatali. Jedan drug sa kojim sam bila u kraćoj vezi mi je rekao da se sa nama dvoma osjeća potpuno sigurnim, jer tačno zna gdje mu je mjesto u našoj zajedničkoj priči, kao i da neće biti izložen nikakvim mentalnim igricama.

Muž i ja smo oduvijek poštovali to pravilo da drugima kažemo da smo u braku, da želimo da živimo zajedno, da želimo imati djecu i da nikakvo razdvajanje ne dolazi u obzir. Ukoliko to treća osoba prihvati, super. Jer, mnoge osobe traže upravo takvu vezu – bez zajedničkog života, bez obaveze da završi brakom i djecom. Takve veze mogu da budu visokog emotivnog intenziteta, čak i ako nemaju brak za krajnji rezultat. Jednostavno treba naći nekog kompatibilnog u tom smislu.“

Postoji li mogućnost da ta treća osoba živi s vama i da svi zajedno živite u skladnoj zajednici?

„Do sad nismo imali takvo iskustvo, ali poznati su mi primjeri osoba koje žive u poliamorijskoj zajednici, zajedno odgajaju djecu i odlično funkcionišu. A kad pomislim da se ja nađem u toj ulozi, ne bih imala ništa protiv, ako se ostale kockice slože i ako postoji usklađenost želja svih učesnika. Jer, kako se kaže, ključ poliamorije je komunikacija, komunikacija, komunikacija.“

Šta misliš kako to izgleda odgajati dijete u jednoj takvoj zajednici? Kako se to djetetu saopšti i kako ono prihvati poliamoriju?

„Pa, mislim da se sa sličnim problemom susreću homoseksualni partneri koji imaju djecu. Mislim da bi uz puno komunikacije sa svojom djecom, oni to i prihvatili.

Zanimljiva mi je paralela sa mojom najboljom drugaricom. Ona je izrazito monogaman tip i trebalo mi je mnogo vremena da je indirektno pripremim na to da joj kažem da živim poliamoriju. Isprva je bila šokirana, ali kad je shvatila da to ne ugrožava nju i da smo svi sretni, prihvatila je to kao nešto sasvim normalno.

Kad se po prvi put susretnu s tim, ili bilo čim novim i drugačijim, ljudi postaju nesigurni, počnu da preispituju sebe i to što oni rade. Neki prihvate poliamoriju kao nečiji normalan izbor, neki ne. Ukoliko bi djeca živjela u poliamorijskoj zajednici i vidjela kako to dobro funkcioniše, vjerujem da ne bi bio problem objasniti im.

Takođe, ne želim svoju djecu vaspitati tako da misle da je ljubomora nekakav dokaz ljubavi jer se s tim apsolutno ne slažem. Ljubomora je trag koji je ostao zbog davno zaboravljenih problema u ranom djetinjstvu i „ispiranja mozga“ okoline u kojoj je to standard, a nikako znak ljubavi. Kao papagaji ponavljamo nametnute stavove jer nemamo hrabrosti da ih preispitamo. Takođe, djeci je daleko lakše razumjeti nešto što se sastoji od čiste ljubavi jer je ona najprirodnija stvar na svijetu. “

Kažeš li mužu kad sretneš nekoga novog?

„Da. Mi nemamo tajni. Iako mu ne pričam o svim intimnim detaljima, razgovaramo o toj novoj osobi, o njegovim osobinama, o tome da li je dobar za mene itd.“

Veze sa drugom osobom nisu kratkotrajne avanture, nego dublje emotivne veze?

„Da. Ja nisam pobornik seksa za jednu noć i ne ulazim u vezu ukoliko u njoj nema prave ljubavi. Imati dva sunca koja sijaju punim sjajem u isto vrijeme je nešto naljepše što sam doživjela u životu. “

A znamo da muškarci, barem na Balkanu, vole da brane svoju „teritoriju“, kako se onda tvoj muž ili novi partner bore sa ljubomorom i posesivnošću?

„Mislim da je moj muž sličan meni u tom smislu da ne osjeća ljubomoru, tako da nije bilo nečega što se moralo pobijediti. Bila sam duže vrijeme u vezi sa jednim dečkom i u početku je muž bio malo nesiguran (zapravo zaista malo) kad je vidio kakvim intenzitetom se to odvija. Ali vrlo brzo je shvatio da me taj dečko neće „oteti“, i ta mala nesigurnost je nestala.

Da bi se živjelo u poliamoriji, veza mora biti stabilna. Jer, teško je zamisliti da ti možeš biti srećna kad tvoj muž nađe nekoga novog, ako je prije toga veza bila klimava.

Na engleskom postoji riječ „compersion“ koja označava stanje suprotno ljubomori: kad je neko sretan jer je njegov partner s nekim trećim i pun „leptirića u stomaku“. Oboje to osjećamo kad se pojavi neko treći i to je predivno jer pozitivno utiče na rasploženje i daje novu energiju od koje svi profitiraju.“

Koje granice ste ti i muž postavili?

„Nije to nešto što smo mi strogo definisali, ali budući da imamo želju da živimo zajedno i imamo djecu, to za druge predstavlja ograničenje. Osim toga, treća osoba mora biti neko ko je psihički stabilan i ko nam neće donijeti probleme. Takođe, upotreba kondoma pri seksu nam je veoma bitna.“

A praktične granice, poput zabrane dovođenja treće osobe u zajednički stan, krevet?

„Ne. Čak je poželjno da ta treća osoba dođe kod nas. I kad treća osoba dođe, mi dijelimo bračni krevet, a muž ide da spava u drugu sobu. Isto je i kad dođe njegova djevojka. Sve se odvija u nekoj prijateljskoj atmosferi, punoj razumijevanja. Bez drame a sa puno smijeha i zanimljivih razgovora. “

I nikad nisi zanemarila svoje bračne dužnosti?

„Ne. Barem do sad sam uspjevala da pružim svakome ono što mu je potrebno. Ono što je u ovakvim vezama bitno je kvalitet a ne kvantiet. Ako znaš da neko daje baš sve od sebe, to ti bude dovoljno iako je možda vremenski dosta ograničeno. Slično je sa monogamnim vezama kada npr. osoba puno radi ili ima neke druge porodične obaveze.“

Kako se prekid te duže veze odrazio na tvoj brak?

„Bila sam jako tužna poslije raskida, ali muž mi je bio podrška, trudio se da mi zaokupi misli nekim lijepim stvarima, i poslije nekoliko mjeseci to je prošlo.“

Da li ti je tradicionalni odgoj predstavljao problem u momentu odluke da vodiš poliamoričan život?

„Budući da sam u djetinjstvu mnogo čitala i da sam kroz knjige uvidjela da međuljudski odnosi imaju razne oblike i boje, te kakve su nam norme nametnute i zašto, nisam imala problem da te norme i odbacim. Jer, moje veze su bile ispunjenije i srećnije od nekih prosječnih monogamnih sa varanjem. Pri tome, ne činim nikome ništa nažao i ne mislim da je to što radim loše u bilo kom smislu.“

Šta bi voljela poručiti svima nama tradicionalnim Balkancima?

„Mislim da niko ne treba sebe ograničavati u mogućnosti da dobije više ljubavi, a naročito ne treba druge ograničavati u tome. Oni koji nisu u mogućnosti da prihvate sebe u poliamoriji, ne trebaju osuđivati druge koji se na to odluče. Sve što je drugačije od onoga na što smo navikli izaziva nesigurnost. Anksioznost koja se tada javi, ljudi obično automatski i nesvjesno pretvaraju u agresiju jer je tako daleko lakše, što je već jako dobro poznato iz slučajeva mržnje prema homoseksualcima. Pozvala bih ljude da generalno dobro ispitaju svoju mržnju prema bilo čemu jer iza nje uvijek stoji prikriveni i potisnuti strah. Kad strah nestane, pojavi se ljubav i sva borba se isplati. A ljubav nam svima treba.

Postoje istraživanja o tome da je recimo u Americi u 60% brakova prisutno varanje. Brojka je vjeorvatno slična i kod nas i vjerujem da bi se kod određenog broja takvih brakova mnogo problema izbjeglo prihvatanjem poliamorije. Ljudi kod nas ni ne znaju da je to opcija ravnopravna monogamiji i da zaista nema potrebe za dramom i ljubomorom. Postoji potreba za edukacijom, ona je nekad sasvim dovoljna da stvari dođu na svoje mjesto. Srećom danas imamo internet i čitav svijet je naše dvorište a ne samo ovaj majušni komadić koji nazivamo domovinom.

Takođe, nije veliki problem održavati veze u tajnosti ako postoji potreba za tim, to je privatna stvar i nikome sa strane se ne mora ništa dokazivati ni objašnjavati. Sigurna sam da će vremenom ovaj stil života biti sve prihvaćeniji i uobičajeniji pa potreba za tajnosti neće ni postojati. “

Izvor: sanmagazin.com